Podigao spomenik komšiji

U popovljanskom groblju najviše je nadgrobnih spomenika sa velikim kamenim blokom i sa strane sa dva bijela kemena stubića, postoljima za vazne za cvijeće. Na kemenu su uklesana imena i prigodni podaci o pokojnicima. Postavljene su i njihove porculanske fotografije. Poveći su to i poskupi spomenici, ali ima i onih u crnom mermeru, sa mesinganim slovima, pločama preko groba i kamenim ogradama, jer su pokojnici iz imućnijih kuća.

Spomenik Mladenu - Mlađi Pavloviću, ukraju popovljanskog groblja, sa velikim kamenim blokom, uklesanim slovima, bijelim stubićima i porculanskom fotografijom, sličan je ostalim spomenicima. Pravi domaćinski. Jedino se razlikuje što u dnu ploče piše da ga je "podigao komšija".

Mladen je bio samotnjak. Dok je bio zdrav pomagao je Popovljanima na njihovim imanjima za hranu, a kada nije bilo posla išao je na parastose, ispraćaje u vosjku, svadbe, krštenja i druge svečanosti. Roditelji su mu u popove došli iz Podrinja, a živio je u sobici oronulog seoskog društvenog doma. Kada je onemoćao o njemu se brinuo, takođe samotnjak, pedesetogodišnji Savo Štrauh.

- Kupio sam mu bio i drva za zimu, ložio mu vatru, hranio ga i sve slobodno vrjeme provodio sam u njegovoj sobici. Mlađo je bio dobar čovjek, pa smo imali o čemu razgovarati. Pred smrt me je molio da ga ne ostavim samog. Valjda se plašio da ga ne oskrnave psi lutalice. Ko zna? Bio sam uz njega do posljednjeg časa, a kada je umro organizovao sam mu sahranu, pripovijeda Savo.

Doduše, u organizaciji sahrane i oko parastosa pomogli su mu i još neki Popovljani, ali je Savo obavio sve po pravoslavnim običajima i je sahranio komšiju. Kasnije mu je pogigao i spomenik. Nije žalio novac.

- Namjerno sam napisao da spomenik Mlađi podiže komšija. Nisam htio stavljati svoje ime. Šta će mi to. Važno je da je moj komšija sahranjen kao i svi ostali u našem selu. Ako je imao težak život, bar je sa ovoga svijeta dostojno ispraćen, tiho kazuje dobri čovjek Savo Štrauh.

Savo često, posjeti grob svog komšije. Zapali voštanicu, počupa travu s groba, posjedi uz spomenik i ćuti. Čini se kao da nekim nemuštim jezikom priča sa svojim upokojenim komšijom Mlađom.

Savo se nije ženio, pa živi sam, ali u neporedivo boljim uslovima nego što je imao njegov komšija božjak Mlađo. Prije nekoliko godina Savo je pomogao i oko podizanja spomenika svojim roditeljima.

Inače, u Semberiji je i ranije bilo hunanih ljudi koji su podizali spomenike komšijama, rođacima i prijateljima. Tako je u groblju u Velinom Selu nadgrobni spomenik glasovitom lađaru Teši Eriću, Teši Lađljarini, podigao komšija Gajo Lukić, ali mu je Tešo prije toga zavještao imanje.

Do Tešinog su i spomenici ruskim emigrantima Ivanu Turkulinu i Nikolaju Kuznjecovu, poznatijim kao Ivan Rus i Nikola Rus. Spomenik zemljaku Ivanu, izbjeglici iz Rusije, podigao je Nikolaj, a njemu je spomenik podiglo selo i prijatelj Jovo Adamović. Nikola Rus podigao je i sapomenik i zemljaku, nekom svom baćuški Rusu, u bročanskom groblju.

Tihomir Nestorović