Ti to sigurno ne znaš

Živim u sijenci iza oronulih fasada, protiv svoje volje. Ti to sigurno ne znaš. Ovu tminu svakog dana bojim tvojoj bojom jer drukčije ne znam niti umijem, ali nedostaje živost da stope se nijanse, pa ova stvarnost biva još grdja i odvratnija bez ikakvog sklada i harmonije.
Ne umijem niti želim da se pretvaram pred publikom, pred izvještačenim i izopačenim lutkama od kostiju, mesa i krvi. Zašto pred lažnima lažima se predstavljati, to bi značilo da smo isti, a nismo i ne možemo biti, ni ti smo ikada bili.
Ovo lice više ne poznaje osmijeh, već sad ga se samo sjeća ova zgrčena faca, bradata i mrska. Ljubavi, svijet je slijep, i oni još uvijek tumaraju hodnicima od iluzije, te i mene pokušavaju uvući u svoj bezglavi hod, mrtvi trk za obmanu još jednu u nizu. Ali meni to nije potrebno, ja sam odveć dovoljno tumarao mračnim hodnicima zablude i uzaludnosti, uzaludnih pokreta, tražeć' tebe i našu izgubljenu sreću.
Ti sigurno znaš, nekad smo bili srećni, živjeli neke srećne i nestvarno lijepe dane, a ovi sad me vrijeđaju, vrijeđa me poraz a ne bol, jer poraz je više od bola. Za mene takvi dani, kao oni nekada, više ne postoje, nisu mi suđeni, a možda mi ih je neko i ukrao.
Možda nisam znao da ih čuvam, kao što tebe nisam umio sačuvati, a to znači da sam odgovoran za ovu tragičnu sudbinu. Sad sam skitnica i moje srce je zgaženo poput pikavca, ti to sigurno ne znaš.
U mojim snovima je naša priča, svi oni rasuti komadi od uspomena i umrli pokreti, sve ono što više neće i ne može biti, ono što više ne postoji niti može ponovo postojati.
Tvoj osmijeh, ono što je uvijek bez izuzetka uspijevalo učiniti da se osjećam srećnim, ispunjenim i zadovoljnim, da to zaista i budem. Tvoj glas, ono što još odzvanja u mojoj glavi. Njime si sve drugo činila nečujnim, nevažnim za moj sluh. A tek tvoje oči i pogled čisti, onaj blistavi sjaj, dubina koja je vukla u prostor gdje samo ljepota postoji.
Pred tobom srce je igralo dok su se svijetovi i univerzum ljuljali, pred tobom duša je osjećala da postoji i voli istinski.
Dok sam tebe gledao, bilo mi je jasno zašto je Bog stvorio čovjeka. Gledajući tebe, shvatio sam šta to uistinu znači diviti se božanskoj ljepoti. Nedostaješ, a ova priča već odavno nije fer. Sve je ovo prazno, i što je najgore, nikako ne prolazi.
Često se vraćam tamo gdje smo nekad zajedno išli držeć' se čvrsto za ruke, sigurni u nas. Ali sad poslije svega, više nema nikakvog smisla odlaziti tamo. Sve više zaboravljam riječi, zaboravljam ljude a tražim nevidljive boje i slušam ono što već odavno ćuti, ono što je davno umuklo.
Izgubljeni pogled vjetrom posječen, krvave zjenice i beonjače traže ono što je oku već dugo samo privid, bijedna utjeha za kojom slabo i umorno biće neprestano čezne.
Ti sigurno ne znaš, ne vidiš i ne čuješ za moje poraze, a i ne trebaš jer bi te sigurno uvrijedilo to što više i ne želim da priznam da postojiš. Slagao bih kada bih rekao da ti nisi ono jedino što mi nedostaje.
Priznajem, užasno mi fale tvoji dodiri, riječi i toplina, tvoji osmijesi blagi, blistave oči, laki koraci i lagani pokreti, sve sitnice i sve one navike koje smo imali.
Buđenje, smijeh, radosti i razumijevanje, pa dugi razgovori u noći, milion pojedinosti, detalja, sve, čitav jedan život koji je pored tebe imao smisla.
Teško je živjeti sa osjećajem krivice, sa neznanjem da li je oprošteno, pritom i živjeti sa činjenicom da nemaš mogućnosti da iskreno izgovoriš ono veliko, ogromno IZVINI , i zamoliš za oproštaj.
Živjeti osakaćen, bez mogućnosti da išta učiniš kako bi bar donekle ispravio stvari i doveo ih u red. Uvijek isto buđenje i suočavanje sa gorkom istinom koja me dočeka kao šamar. Ista borba sa nesanicom i gomilom pitanja koja te muče jer nemaš odgovora niti ga igdje nalaziš.
Ostao sam ovdje, zarobljen, okovan medj' gomilom pogleda koji još uvijek stalno osuđuju. To nisu pogledi koji me plaše, ne, mene plaši to što ja više nemam pogleda, jer sam ga izgubio negdje u prošlosti, a ovo što je sad ostalo od očiju, to su samo dvije tačke što lutaju u tmini tražeć' ono do čega više ne mogu dosegnuti.
Istina, samo ponekad progledam, pa u tim trenutcima ugledam neke druge srećne parove, ugledam sve ono što smo mi nekada imali, a što sam ja uz malu pomoć sudbine učinio da više nemamo. Nekada smo mi imali te uloge, bile su naše, bili smo kao dva goluba bijela, i letjeli smo naš let.
Oprosti što sam ubio našu ljubav draga, što sam srušio pozornicu i spalio daske koje -evo tek sad vidim- život znače. Nekad je mnogo toga bilo samo moje i tvoje, a gdje je sad sve nestalo, gdje smo mi, odnosno gdje si ti? Ne vidiš me jer me nema više u tvom životu.
Ko zna gdje sad i koga gledaš onako kao mene nekad što si gledala. Ko zna da li je neko svjestan one Božje namjere. Onaj ko te sad gleda sigurno nije svjestan i ne vidi u tebi ono što sam ja vidjeo, on sigurno ne zna da je pred njim odgovor na pitanje, na šta je Bog mislio kada je stvarao ovaj svijet čarobni.
Ti sigurno znaš da nisam smio, a i ja to znam, ali sad je kasno da budem ono što sam davno trebao biti. Ono što zaslužuješ, to je svakako čovjek kakav ja nisam bio.
Daleko sam ja od čovjeka koji osjeća svu tugu ovoga svijeta, a eto imam smjelosti da uvijek govorim o svojoj boli i muci. Toga se stidim i plašim.
Na kraju više ni sam ne znam da li sam ikada bio srećan osim sa tobom. Da li poznajem drugu sreću u nekom drugačijem obliku. Kako do nje doći, ako za mene uopšte i postoji?
Bio sam previše nagao, govorio ono što nisam smio, ipak bile su to moje riječi a ja ludak koji je stajao iza njih. Posle svega, nisam više isti, nit' je išta u meni ostalo isto. Sve je ispomijerano, ispreturano, presječeno.
Više me nema tamo gdje sam nekada bio, nema onog ponosa za koji si ti bila zaslužna. Sad se samo inatim, kako kome, kako kad, gdje i zašto. Više nema ni tragova koje sam pratio, ne vidim ih, ne znam koračati kao ranije. Svi su tragovi ostali za neke druge, bolje ljude od mene.
Vrijeme ne može stati. niti ja mogu više išta da vratim, ni tebe ni one dane, bilo bi besmisleno da te tražim poslije svega. Tražiti ono što ne zaslužujem bila bi još jedna sramota i velika drskost.
Na kraju ostaje samo neka nada ( nada- kakva budala, pričam o onome u šta sam ne vjerujem) da će jednoga dana doći kraj ovom košmaru, da ću postati bolji čovjek, i dobiti drugu šansu, a da li ću moći voljeti drugu bar u pola koliko sam volio tebe. Da li ću umjeti da sačuvam ono što mi neko bude poklonio.
Ostaje i ona nada da ćemo se opet sresti, samo se plašim da to ne bude ono mjesto gdje je naša priča stala, i gdje počinju tuđe, ili ona na koju nemam prava, koju ne zaslužujem, kao što nisam zaslužio da me neko u ovim danima prati kao lađu koja zaranja lijeno ka dnu u beskraj ništavila, da prati mene, moje korake, snove, pokrete i maštanja.
Jedno je sigurno, a to je da sad pa ko zna do kad, ostaje ogromna sjena iza oronule fasade, da ostaju tmina i surova realnost sa kojima iz dana u dan bijem svoju bitku, bez oklopa i štita s mačem u ruci pred kopljima koja prijete da me probodu i zauvijek potope.
Ono što zauvijek ostaje, ti to sigurno ne znaš.