Legendarnom lađaru Teši Eriću spomenik podigla krava Šarulja

Tešo Erić bio je lađar, samotnjak i odvažan čovjek - između dva velika svjetska rata bio je najpoznatiji matroz na rijeci Savi. On je jedini Semberac koji je plovio na "Beloj lađi", velikom putničkom parobrodu koji je nekad saobraćao od Rače do Beograda. Ostali njegovi zemljaci, Semberci radili su najteže poslove na šlepovima i dokovima bivše račnske luke.

Tešo je na periferiji Rače, blizu bare Saravašnice, imao kuću na sprat, što je u to vrijeme bila prava rijetkost, zatim kravu Šarulju i veliki krošnjat hrast. Živio je sam.

Ne zna se kada je dobio nadimak Bećarina, ali se zna da su titulu bećara na Savi mogu imati samo najodvažniji i najspretniji lađari, oni koji znaju svaki sprud, vir ili zaton na rijeci. On je baš takav bio. Smion, spretan, izdržljiv i hrabar.

Kada je sišao s broda često je sjedio pod svojim hrastom i čitao novine, koje su mu lađari donosili iz Beograda.

Tešo nije dugo živio. Neka esesovska jedinica 1944. godine popalila je Sremsku Raču, a onda prešla Savu, pa je svoj krvavi pir nastavila i na lijevoj obali rijeke. Stanovništvo Rače uspjelo je izbjeći pokolj, ali su fašisti uhvatili Tešu pod krošnjatim hrastom, zaklali su ga i zakopali, ali ne tako duboko, jer su mu iz zemlje štrčali njegovi dugi brkovi. Esesovci su u njegovom komšiluku uhvatili i neku ženu iz familije Isajilovića, odsjekli su joj dojke i umjesto njih postavili dvije glavice crnog luka, pa se onda ponovo vratili u Srem.

Tešinu pogibiju njegovom bratu Miji u Velinom Selu, takođe samotnjaku, "javila" je lađareva krava Šarulja. Životinja se uplašila pokolja, prekinula je štrangu kojom je bila vezana, pa je od Rače pretrčala oko dva kilometra do Mijine kuće. Šarulja prije toga nikada nije bila u njegovom dvorištu. Čim su je ugledali Velinci su po tome znali da se u Rači nešto dogodilo - posebno Teši, pa su se odmah, predvođeni wegovim bratom, uputili ka ovoj, tada glasovitoj lučkoj varošici. Našli mrtvog Bećarinu.

Gajo Lukić iz velinog sela, kome je Tešo ranije zavještao svoju neveliku imovinu pod uslovom da ga sahrani kada se upokoji, ispunio je obećanje - sahranio ga je u velinskom groblju, nedaleko od glasovitog Gromiželja. Po Tešinom zahtjevu na donjem dijelu spomenika uklesao je epitaf: - "Ovdje leži Tešo Erić, stara lađarina, teška bećarina. Spomen podiže krava Šarulja.

Nadgrobni spomenik Teši Bećarini

"Tešini savremenici bili su i ruski emigranti, nevoljnici koji su, bježeći pred crvenim revolucionarima, utočište našli u Semberiji. Sredinom prošlog vijeka pored Tešinog groba, na samom ulazu u seosko groblje, Nikita Kuznjecov, u ravnici poznatiji kao Nikola Rus, sa prijateljom Jovom Adamovićem iz Broca, sahranio je i podigao spomenik Nikolinom zemljaku i sapatniku Ivanu Turkulu. Kada se upokojio i Nikita Velinci su i njega sahranili pored prijatelja Ivana i Teše.

Nikolaj Kuznjecov je i u bročanskom groblju podigao spomenik zemljaku iz majčice Rusije Petru Zuljkovu. Dok je bio mlad i zdrav Nikita je imao piljaru u račanskoj luci. Sve do smrti nosio jedino odjeću po ruskoj kroju - rubašku, sivu kozačku dolamicu, crne pantalone i uglancane ruske čizme. Ljeti je, vele, nosio prepoznatljivu rusku šapku, a zimi veliku šubaru sa visokim vrhovima na krajevima. Imao je dugu bijelu bradu.

Ivan Turkul - Čika Ivan - skupljao je ljekovite trave. Umro je sjedeći u dubokoj starosti prebirajući trave na kladama, trupcima bivšeg Šarića mlina u Brocu.

U Brocu je živio još jedan ruski emigrant Aleksej Vorobijev - po semberski Aleksa Rus. Bio je stolar, oženio se Srpkinjom i imao je dvije kćerke, koje su ga i sahranile. Aleksa Rus i sada u Semberiji ima dosta potomaka, dok su Nikolaj i Ivan - ostali bjelosvjetski putnici bez roda i poroda.

Nadgrobni spomenik Nikole Rusa

Niko ne zna iz koga su dijela Rusije bili ovi čestiti, vrijedni i tihi ljudi. O tome nikada nisu ni pričali. Samovali su i tugovali za prostranim zavičajem. Vjerovatno su bili sa neke velike ruske rijeke - Volge ili Dona - jer su sve do smrti bili na obali rijeke Save koja ih je, nedvojbeno, podsjećala na matušku Rusiju.

Sada su u velinskom groblju „usidreni" neobični Semberac lađar Tešo Bećarina i nevoljnici, prognanici sa ruskih stepa Ivan i Nikita - svjetski putnici. Aleksej Vorobijev je sahranjen u bročanskom groblju, nedaleko od zemljaka Petra Zuljkova.

Mir pepelu njihovom.

Tihomir Nestorović

Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez odobrenja redakcije i autora.

Knjige Tihomira Nestorovića možete naručiti u BD Prodavnici.