Čudili se ljudi u Semberiji neviđenoj novotariji!

Odmah nakon prve filmske predstave u Bijeljini, Semberijom se pronio glas o čudu neviđenom - o živim slikama koje srebrnom svjetlošću izlaze kroz majušnu rupicu iz neke aparature a onda se rašire na bijelom čaršavu. Pričalo se da živi ljudi šetaju po čaršavu, puše cigare, da idu vozovi i aeroplani, da javljaju i druga čudesa, a da su žene veoma milene i lijepe. Pričalo se i da čim se upali svijetlo nestane tih ljudi, vozova, aeroplana i žena sa čaršava i sve se to strpa u kutiju manju od vojničkog kofera.

Čudili se ljudi u selima toj još neviđenoj novotariji, a neki su i proricali smak svijeta, jer su to đavolja posla. Potrajale su te priče do prvog pantelinskog vašara, kada su nijemi filmovi, kao velika vašarska atrakcija, prikazivani u šatri. Oni najhrabriji i najradoznaliji ulazili su u tamu šatre, a kada se na ekranu pojavi zahuktali voz naglavačke su bježali iz nje. To bježanje publike od voza, aviona i divljih životinja u krupnom planu sa filmskog ekrana bilo je, izgleda, svojstveno za sve gradove, varoši i sela, pa je kinomatografima trebalo dosta vremena da ih uvjere da su to samo bezopasne „žive slike".

Semberci su se brzo navikli na bioskop, a poslije Drugog svjetskog rata filmovi su se organizovano prikazivali po selima. O repertoaru su se mnogi brinuli, pa su uglavnom prikazivana domaća ostvarenja o narodnooslobodilačkoj borbi: „Slavica", „Barba Žvane", „Živjeće ovaj narod", „Krvava bajka", „Ne okreći se, sine", „Ešalon doktora M" i drugi. Prije glavne predstave prikazivane su filmske novosti, popularni žurnali, uglavnom o državničkim aktivnostima predsjednika Tita i socijalističkoj izgradnji.

Rijetko su u selima prikazivani strani filmovi. Oni su bili rezervisani za gradski bioskop. Najpopularniji su bili „Bal na vodi", „Kazablanka", „Viva Zapata", „Prohujalo s vihorom" i još neki, a onda su dojahali kauboji Džon Vejn, Pjer Bris, Džejms Stjuart, Gari Kuper, Bert Lankaster, Li Marvin... Melodija iz filma „Moja draga Klementina" mjesecima se sviždukala bijeljinskim korzoom.

Jednom je, dugo najavljivan, stigao i Tarzan. Džon Vajsmiler narednog ljeta bio je najimitiraniji glumac, jer su svi mladići nastojali da u Savi i Drini pokažu vještinu u plivanju, a u lugovima pored ovih rijeka pentranje po drveću. Doduše, nisu imali Džejn i Čitu, ali su te nadimke dobili mnogi u Semberci.

Bijeljinski kinomatografi nastojali su da budu u trendu. Najnoviji filmovi u Bijeljinu su stizali vozovima i autobusima. Veliki hitovi bili su filmovi Hičkoka, De Sike, Bunjuela, Žan Gabena, Brižit Bardo, Klaudije Kardinale, Alen Delona, Merilin Monro.

Bilo je filmofila koji su po dvadesetak puta gledali neki film, „Vinetua" naprimjer. U drugoj polovini prošlog vijeka veća mnoga sela u Semberiji kupovala su kino-projektore i imali svoj, vlastiti bioskop. Aparature su se često kvarile, a zvučnisu više krčali nego što se mogao čuti dijalog glumaca ili muzika, ali magija srebrsne svjetlosti bila je jača od svih šištanja, krčanja i krkljanja iz zvučnika.

U sjećanju sada vremešnih Semberaca ostao je Njemanja Marić, kinooperater nekadašnjeg „Narodnog univerziteta", čovjek koji im je subotom uveče ili nedjeljom donosio radost - srebrnu svjetlost.

Semberci su bili i akteri u folmovima. Prvi je počeo Hari Džekson, simpatičan Bijeljinac, koji je snimao kaubojske filmove u okolini grada, a kasnijeje učestvovao i u filmu „Miris poljskog cvijeća". Mićo Andrić, poznatiji kao Carić, rodom iz Ostojićeva sa svojim konjima učestvovao je u snimanjima velikog broja filmova u Košutnjaku, u Deliblatskoj peščari i drugim mjestima.

Ipak, najveće interesovanje i najmasovnije učešće Semberaca bilo je krajem osamdesetih godina prošlog vijeka kada je Saša Petrović snimao „Seobe" na Drini u Balatunu. Sa konjima i zapregama u snimanju je učestvovalo više od stotinu ljudi iz ravnice.

Semberija ima i svoj glumački ponos - glumicu Ljiljanu Blagojević, ali i njenu kćerku Kalinu Kovačević. U novije vrijeme na filmskom nebu zasjala je i zvijezda Ursule Jović, porijeklom iz Jelaza, koja je igrala u nekoliko većih filmskih i televizijskih ostvarenja u Australiji.

I sve bi to bilo lijepo ali se skoro ugasi srebrna svijetlost u bioskopima i seoskim domovima kulture. Žive slike s čaršava premjestiše se u televizore, video.rikordere, diskove...

Ko zna u šta se sve još neće premetnuti, ali ostala su milena i topla sjećanja na vrijeme srebrsne svjetlosti kada su svi mladići nosili traperice (farmerke sa proširenim nogavicama), cipele s kaubojskom petom, imitirali poznate glumce, kada je Njemanja Marić prikazivanje filma u nekom selu najavljivao muzikom iz velikog okruglog zvučnika postavljenom na prozoru sale, kada je bročanski pekar Đenadija Ninodinoski nosio stoličicu u salu i sa sobom dovodio buljuk goluždrave dječurlije da gledaju film.

Prošlo je sve to isto kao i nezaboravni brčići Klerk Gebla u filmu „Prohujalo s vihorom". Ali Semberci i dalje vole film i filmadžije.

Tihomir Nestorović

Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez odobrenja redakcije i autora.

Knjige Tihomira Nestorovića možete naručiti u BD Prodavnici.