Ugljevičanka koja je stihovima ujedinila region

Danas autorka pomenute pjesme, Miljana Stević iz Ugljevika, za portal Bijeljina Danas priznaje da se, uprkos velikom broju pozitivnih komentara na pjesmu, susretala i sa onim negativnim koji su ponekad znali da joj izmame suzu. Ipak, kako ona kaže, pjesma joj je donijela mnogo više lijepog, a danas samo to i pamti. Miljana piše od drugog razreda osnovne škole, i pored pjesme Da ne bude više rata, ima još niz drugih koje su, baš kao i ova, obojene snažnim emocijama.

Na pitanja gdje nalazi inspraciju i o čemu najčešće piše, ona odovara:

Inspiraciju nalazim oko sebe i u sebi. Pisala sam o svemu što mi je privuklo pažnju i probudilo emociju u meni, npr. o bakama koje na ulici prodaju cvijeće, o majčinom hljebu, psu lutalici, nastajanju stihova, ljubavi, vjeri, religijama, prijateljstvu... Dok pišem iznosim svoj stav, molbu, zahtjev, bunt, sreću, tugu, žaljenje, nedostajanje... Tako je nastala i pjesma Da ne bude više rata. Kada sam je napisala, zaplakala sam. Možda će zvučati kao kliše, ali jednostavno izlijem emociju na papir i osjećam se slobodnije i lakše, kao balon, kada ga pustite u oblake. To je neki vid moje male reinkarnacije.

Autorki su izdavači i besplatno nudili da objavi svoju prvu zbirku, ali je ona u drugim stvarima vidjela nagradu za popularnost svoje pjesme: Nagrađena sam jer sam upoznala nove prijatelje i u očima svojih najmilijih gledala pomiješane suze i ponos, a najveća nagrada mi je što sam mojoj, sada već pokojnoj baki, s kojom sam napisala prvu pjesmu, bila dika. Toga dana kada je umrla, ušla sam u njenu sobu, da potražim fotografiju za umrlicu. Na vitrini preko fotografija dočekale su me novine, presavijene tako da članak o meni bude prva strana. Ko god bi došao, ona bi se ponosno hvalila i pokazivala članak o meni. Uljepšala sam joj posljednje dane života i za mene nema veće nagrade. Za nju i za sve koje volim objaviću zbirku kada osjetim da je došlo vrijeme za to, a čini mi se da je to vrijeme vrlo blizu.

Miljana dodaje i to da joj je tenutno najveća inspiracija momak Nikola, koji je ujedno bio njena prva simpatija. Za kraj otkriva i neke od razloga zbog kojih se ponekad osjeća razočarano, ostavljajući snažnu poruku:

Želja mi nije da ostanem u našoj državi, jer s nepravdom, korupcijom i padom morala ne želim da se borim, niti bih voljela da sutra odgajam djecu u sredini gdje je moderno biti starleta i mafijaš i gdje su klubovi glavna okupljanja mladih dok se takmiče u ispijanju alkohola, slušajući tekstove koji pozivaju na raskalašan život. Pokušala sam nešto da uradim po tom pitanju i nudila sam besplatno svoje tekstove raznim estradnim umjetnicima, ali sam dobila odgovor da su mi tekstovi lijepi, ali da nisu komercijalni i da to danas ne prolazi, te da, ako mogu i znam, napišem nešto komercijalno - ne znam, ne mogu i neću.

Pjesma "Da ne bude više rata" autorke Miljane Stević, posvećena katastrofalnim poplavama koje su ujedinile Balkan:

Da ne bude više rata

Šapnula je Drina Savi

jednu priču o poplavi.

- Riješila sam, Savo, sestro,

da se vrati sve na mjesto.

Izliću se iz korita,

potopiću polja žita.

Puteve ću potopiti

i krovove sve prekriti.

Da podsjetim srca mnoga,

šta je bratstvo,

šta je sloga.

I granice izbrisaću,

da izmirim srpsku braću.

Jer tek onda kad izgubi,

brat će s bratom da se ljubi.

Brat će brata da pomaže,

I saznaće srca mnoga

za jednoga oca - Boga.

Da se njemu oni mole

i Hrvata, brata vole.

Da poteku sa usana

molitve za Muslimana.

I da vole braću borce,

Makedonce,Crnogorce.

U molitvi svak' pomene

Da se brat sa bratom druži,

U nevolji da se sjete

To su, Savo, želje moje,

Drina reče, pa poteče.

poći ću i ja sa tobom.

neka budu svi k'o jedno.

Bogu ocu da se mole.

da ne bude više rata.

 

Piše: Ružica Ostojić