Evo, već je jesen

Harmonikaš koji ga je pratio na svirkama, ispričao je kako su jednom prilikom, završivši svirku, stajali ispred kafane sakriveni od kiše, pod nadstrešnicom, čekajući taksi.

Tom prilikom im je prišla mlada cigančica, koja je prodavala ruže, i tako zarađivala za život koji je, zasigurno, bio sve sem ružičast kao cvijeće. Toma je uz osmijeh pozdravio cigančicu Zoricu, i pitao je kako joj ide posao. Odgovorila je tužno, rekavši da je to veče prodala tek par ruža.

Toma je zatražio jednu za sebe i harmonikaša, i brzinom joj ubacio bakšiš u džep stare i poderane kecelje. Uputila mu je iskren osmijeh, pun zahvalnosti.

Taksi je ubrzo došao, Toma i muzičar su krenuli, Zorica je ostala, šćućurena ispod nadstrešnice. Prije nego je njegov saputnik izašao pred svojom kućom, a Toma nastavio put u taksiju, upitao je harmonikaša:

Ee, pobratime, imaš li, živ bio, da mi pozajmiš koji dinar za taksi?

Čekaj, gdje ti je honorar?

Upita čovjek u čudu.

Pa, kupio sam ružu...

Dao si čitav honorar za jednu ružu?

Ja ću pare popiti, potrošiti, a njen osmijeh i ružu pamtiću do groba.

Kada je opaka bolest svojim mukom i hladnoćom zauvijek ugasila i naše najplemenitije grlo i najtoplije glasne strune, a dan sahrane došao, Tomin grob bio je prekriven ogromnim buketom crvenih ruža, posvjedočio je još jednom harmonikaš. Pokraj groba je stajala stasita lijepa žena, crne kose i crnog lica. Suze su joj nesebično natapale, primjetno lijepu i elegantnu, odjeću. Posveta koja je stajala na velikom buketu glasila je: Hvala ti, čika Tomo, jedno djetinjstvo ti je vječno zahvalno, tvoja Zorica.

Sve je u životu, prolazno moj druže. I ljubavi i tuge, i svi sretni dani... Djela su ono što ostaje za nama, mi odlazimo,neminovno, svi. Iza nas može ostati ulica duga, kao naša tuga. Možemo ostaviti rosnu travu, polomljenu mladu granu, ili neku prelijepu Ljiljanu. Kiša će možda padati, neko će plakati za nama, možda Branka, Danka ili Marija. Možda će nas se sjećati, uz osmijeh, neka Aleksandra. Važno je da nikada ne dotaknemo dno života, i da onima koji jesu pružimo ruku, i pokušamo učiniti da njihov pakao i ponori budu manje pakao i manje ponori, a više nada i olakšanje.

Evo, već je jesen, a tebe još nema... Ali ja sam tu, vi ste tu. Zajedno možemo poslati pravu poruku danas. Da brat bratu ruku pruži, djevojka osmijeh dobije u ruži. Da mi večeras budemo Toma, jer svakog od nas čeka negdje naša Zorica!