Kravata
U nekakva doba, početkom devedesetih godina sada već prošlog vijeka, u nekom danu sličnom današnjem, ovaj bradati što pred vama stoji bio je dječak i, majčinom rukom vođen, išao je u grad. Iako odveć mali, zapamtio sam sivilo tog dana i snagu vjetra koji me šamarao tako kao da sam mu štagod, ne daj Bože, opsovao, ili ga na koji drugi način grdno uvrijedio.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Baš kada sam se, prolazeći pored gradskog spomenika, dječački sažalio na čovjeka sa slomljenim mačem kojeg je konjanik kralj Petar hladnokrvno gazio, na drugoj strani trga ugledao sam nekolicinu ljudi. Među njima se isticao jedan, čija me kosa neodoljivo podsjećala na gospodina Poparu, iz serije „Srećni ljudi" koja je mnogim djetinjstvima, nakon dana neumornog igranja i ostalih vratolomija, u večernjim satima oduzimala dah. Vjetar je njegovoj kosi davao neke čudne i živopisne oblike, pomalo i smiješne. Još jedan detalj mi je grabio pažnju, sve više, kako mi se lažni gospodin Popara približavao...
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Uzviknuo sam, pomalo blentavo: Majko, pogledaj, ovaj čovjek ima kravatu kao oni ljudi sa televizije! (U ta doba kravate su se mogle vidjeti samo na ekranu televizora, u realnosti su dominirale vojničke uniforme!) Šarena kravata se sada još više zatresla, i blagu nelagodu moje majke prekinuo je smijeh i jedna glasna rečenica vlasnika kravate: Doći će dobro vrijeme, momčino, postaćeš pravi čovjek i nosićeš i ti kravatu!
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Te riječi su, od tog dana sa gradskog trga, u mojoj glavi putovale dugim godinama. A sada su svoje mjesto našle i pred vama.
Kravatu sam nosio, na svadbama nekih rođaka, i kao simpatičan dječak mamio sam komplimente, čak i poneki dinar „za čokoladu". Kravatu sam nosio i na maloj maturi... Ali, nisam primijetio nikakvu promjenu. Onda su mi ljudi, pametniji od mene, objasnili da kravatu nose samo školovani i uspješni ljudi, te da treba učiti, završiti školu i fakultet, i postati čovjek. Zaista sam se trudio to sve i da ostvarim, za ljubav kravate. I, šta se desilo...
Danas sam, preko televizije, gledao onog gospodina sa trga. Njegova kosa nije više tako nemirna i živopisna, valjda u Hagu ne duvaju isti vjetrovi kao na trgu Kralja Petra Oslobodioca... Njegove kravate su i dalje dobre,čak sam kupio i jednu sličnu. Sve iz njegove rečenice se ostvarilo. Skoro sve. Postao sam čovjek. Nosim kravatu. Sve je drugačije, osim jednog - vremena. Ono je podjednako teško, i svjetlosnim godinama udaljeno od dobrog koje smo zaslužili.
Autor besjede: Nemanja Simikić
