Pjesnikova priključenija

Od kada se rodio 1767 godine na Vilića gumnu u Gornjoj Trnovi, na obroncima planine Majevice, tamo gdje se njeno pobrđe spaja sa ravnicom Semberijom, uprkos tome što u zavičajnim toponima, njegovom i imenima srodnika ima dosta biblijskih detalja, nije ga mimoišla ni jedna nevolja.

Njegovo ime Filip znači - onaj koji voli konje, otac Đorđe - kao i sveti velikomučenik Đorđe, majka Marija - kao i Bogorodica Marija, rodno selo Trnova - kao trnje iz vijenca, Drina, međa plemenska - kao biblijska rijeka Jordan, selo Međaši u kojima je živio - kao polazište u veliku misiju, Brodac u kome je govorio prve stihove - kao lađa, skela, brod kojim se spasava, a sremsko selo Grk u kome se upokojio - podsjeća na pravoslavlje.Vilići su bili koljenovići, stara i ugledna familija. Filip je rano ostao bez oca, pa mu se majka Marija ili Višnja, preudala u ravničarsko selo Međaše. U kući poočima Teodora Nikolića našao je gusle - usudan instrument, a njemu i oči i dušu, i srce i snagu, i riječ i misao - vaskoliki život.

Nevolje su Filipu dolazile u talasima. Nenadano, snažno i neizbježno. Udarale su kao bujica. Nisu ga žalile. Tek što se privikao na Drinu i ravnicu nakon preležanih velikih boginja, u osmoj godini života mali Vilić je oslijepio. Spas u tami bile su mu Teodorove gusle. Od njih se više nikad nije odvajao.

Prve stihove uz gusle je govorio pred bročanskom - pred bijelom crkvom , pa i onda kada je ispred nje veliki srpski humanista Knez Ivo od Semberije dogovarao otkup mačvanskog roblja od Kulin-kapetana.Slično drinskim povodnjima, koji najednom uzvrište, zapjene i uspenju se uz obale, tako su i nevolje ulazile u Filipov život. Možda se zato i njegove pjesme titanski uzdižu potiv tiranije. Otuda je i njihov krik i revolt sirotinje raje kojim nema ravnih epskoj poeziji n i jednog naroda.

Onda je, bar naizgled, došlo bolje doba - oženio se Nastom Đuković, zvanom Bijelka, iz majevičkog sela Mrtvica. Dobili su šestoro djece. Bar ih je toliko bilo kada su 1809. godine prešli Drinu i otišli u ustanak koji je uveliko buktato. Posljednji Vilići tako su krenuli ka svom konačkom nestanku.

Drina Zelenika tada je Filipu tekla skoro pod prozorom, a sada se odmakla oko pet kilometara na istok. Višnjica je ostala usamljena, kao i Filip u grčanskom groblju. Samuje i Nikolića vir - ostatak u jednoj starači Drine, pored Višnjice, preko koga je prešao u Srbiju. U dvije katastrofalne poplave u Semberiji, 2010. i 2014. godine, Zelenika - međa plemenska (plemenita) - nije plavila ni Filipovu Višnjicu niti napunila vodom Nikolića vir.

Ne zna se da li novo prezime Višnjić Filip dobio po Višnjici, gdje mu je bila kuća, ili po majci Višnji, ali je ono posve izbrisalo ponosno, gordo, resko i odvažno koljenenovića ime Vilić.

Nevolje ga ni u ustanku, ali ni poslije njega, nisu ostavljale na miru. Zabilježeno je da je 1817. godine imao dvoje žive djece - Ranka i Milicu. Na kraju je ostao posve sam u sremskom selu Grk, sada Višnjićevu.

Iz Srbije je izbjegao sredinom septembra 1813. godine iz ustaničkog šanca u Ravnju na sjeveru Mačve, kada je gorostasni Zeko Buljubaša (Jovan Gligorijević, rodom iz sela Domani kod Nevesinja) vodio posljednji boj za Turcima. Nastanio se u sremskom selu Grk, na u prostranim sremskim šumama pored rijeke Bosut.

Iz Grka je dolazio do obale rijeke Save kod Rače, na prag svoje Semberije, ali nije smio preći u zavičaj. Znao je da ga tamo čeka sudbina njegovih Vilića i cijele sitorinje raje. Išao je u Šid. Ilok, Rumu i Zemun stihom svjedočeći o borbi srpskog naroda za slobodu.

Filip Vilić Višnjić u Prvom srpskom ustanku je pjevao a u Drugom je, u izgnastvu, svoje epsko stvaralaštvo kazivao Vuku Karadžiću. Uz to je i mnogo putovao, pa je pjesmom veličao revoluciju svog roda. Na početku Drugog srpskog ustanka Vuk je i zabilježio njegovih oko pet hiljada stihova, od čega je više od 4.350 o oslobođenju Srbije.

U to ustaničko vrijeme - baš zahvaljujući njegovoj bježaniji i putovanjima Karadžić je doznao za Flipa, inače skoro zemljacima, jer su Vukov Tršić i Višnjićeva Trnova skoro na puškomet, samo ih dijele Drina i Loznica. Čak se međusobno mogu i vidjeti golim okom.

U proljeće 1815. godine Vuk je boraveći u Šišatovcima obavjestio vladiku i pjesnika Lukijana Mušickog da mu u ovaj manastir pozove guslara Višnjića. Zbog toga je Vuk na Vidovdan iste godine poslao pismo Kopitaru da ima pjesmu „Smrt Kulin-kapetana", svim ljepšu i bolju od one koju je imao u prvoj zbirci koju mu je kazivao jedan slijepi guslar iz Srbije.

Taj slijepac bio je Filip Višnjić, jer je od Vaskrsa do Vuidovdana ocu srpske pismenosti kazivao šesnaest svojih pjesama.

Dogodilo se da je Vuk Karadžić na početku Drugog srpskog ustanka pravilno ocjenio visoku književnu vrijednost Višnjićevog epskog stvaralaštva. U septembru 1816. godine Višnjića je Kulpinu primio i tadašnji karlovački mitropolit Stevan Stratimirović.

Vuk Karadžić i poslije susreta u Šišatovcima interesuje se za Višnjića, pa Mušickog, koji je bio naklonjen Višnjiću, piše šestog marta 1817. godine: Dozovite Flipa Slijepca (ako nije toišao u Srbiju), pa ga zapitajte, koliko ima kako je oslijepio i odašta, i ostala sva njegova priključenija (n.pr. kad se oženio, dokle je putovao i šta mu se znamenitije događalo itd.), pa popišite, te nam pošaljite (to osobitoželi g. Kopitar). Vrlo bi dobro bilo, kad bi ga mogli izmolovati s guslama.

Mušicki je podrobno obavjestio Vuka o Filipovom životu - sve ono što mu je Slijepac, kako je Kradžić naziva, o sebi rekao. Te bilješke su glavni izvor i osnova u cijeloj dosadašnjoj bibliografiji o Filipu Višnjiću.

U Grku je pjesnik nabavio taljige i konja, pa mu je bilo lakše putovati po Sremu - u priječanskim krajevima. Potucao se po svijetu, ostavši i bez žene naste - Bijelke, a djeca ga nisu mogla prihvatiti niti mu pomoći. Upokojio se u Grku (višnjićevu) 1834. godine.

Na mjestu u glavnom grčanskom šoru, onom kojim je pjesnik polazio, bila je njegova kućica. Sada je na tom mjestu dom nekog sremskog šumara. Na pročelju je postavljena spomen-ploča da je tu Filip nekad živio, a u dvorištu i sada postoji stara vinova loza iz tog vremena.

Tim grčanskim šorom Višnjić je polazio na sva svoja putovanja, a drugim njegovim krajem, okrenutom ka zapadu, odlazio je u bosutske šume i napasao konja. Vele, odsjedao je pod krošnjatim jasenom i guslao. Konj je nepogrešivo znao put od livade do kuće. Jasen je, kao i njegov ispisnik, najveći sremski hrast, zvani car šuma, pao prije nekoliko godina od starosti. Ta dva duba i vinova loza u Višnjićevi jedini su svjedoci iz tog doba od prije dvjesta godina.

Pjesnik počiva u dnu višnjičkog (grčanskog) groblja, jer su oduvijek bjelosvjetski putnici, dođoši, božjaci i usamljenici sahranjivani u ćošku, podalje od domaćih. Pa, tako i Filip, jer je tada bio samo namrgođeni slijepac, siromašak koji se vozio u taljigama.

Kada je 1834. godine u tišini običnog, malog sremskog sela umro Višnjić niko od njegovih savremenika, pa ni sam Vuk, nije osjetio da je time srpska književnost izgubila jednog od najvećih svojih pjesnika. Vijest o Filipovoj smrti nije zabilježio ni jedan tadašnji srpski list, niti časopis.

Od priloga koje je „Zora" prikupila 28. avgusta, na veliku Gospojinu, 1887. godine u kraju grčanskog groblja podignut je graniti spomenik u obliku visoke piramide sa tatpisom: Grob guslara-pesnika srpskog Filipa Višnjića kamenom ga obeležio Srpski narod.

Na kamenom monumentu su i prigodna pjesma Jovana Jovanovića Zmaja:

Blago grobu i u tami što sjaji

Gde kandilo pripaljuju naraštaji.

Kandilo je žar, što srpske grudi krasi

Višnjić ga je čuvao da se ne ugasi.

Mi ti grobu kamen dasmo. To možemo,

Venac pravi tvojoj slavi jošte dugujemo.

Višnjićev gob više nije na osami. Sad do njega vode i putevi i aleje. Dolaze njegovi poklonici i poštovaoci: Majevičani, Semberci, Sremci, Bačvani, Srbijanci, Hercegovci... Svi. Naročito o Mitrovdanu kada Višnjićevo slavi svog slavnog sugrađan.

Ni njegovi zemljaci - s Majevice i iz Semberije - nisu ga zaboravili. Na Vilića gumnu je kamena gromada - spomenik gdje je rođen.

U Bijeljini sve značajnije kulturne institucije nose njegovo ime. U Borocu na mjestu zapaljene bijele bročanske crkve zasađena je krošnjata lipa, a na Višnjici u Međašima šumori vitka bijela breza. Postavljena je i spomen ploča.

Višnjica je Filipovo boravište i polazište, ali ne i dolazište. Život mu je bio borba neprestana. U jednoj srpskoj buni bio je učesnik i pjevao o njoj, a u drugoj je veličao borbu svog roda za oslobođenje.

Autor: Tihomir Nestorović