Kad selo zanijemi

Najgluvlje je noću. Selo se osami. Sakrije se, pa se čini da u njemu niko ne diše. Tako biva sve do jutra, kada se na kućama krišom i stidljivo raskrile sanjivi prozori i vrata. Tako potekne još jedan dan, a uveče, kao po komandi, selo opet zanijemi i omrkne u tišini. Ponovo nastane prosta ravničarska gluvoća. Opora i teška. Zabrinjavajuća. Okamenjena.

Danju je kako-tako. Ko prođe, ko dođe, ko ponešto sam sa sobom prozbori - da bar čuje sopstveni glas.

Pred omanjom prodavnicom ispred škole, u hladu krošnjatog duda, sjede ljudi. Puše. Valjaju velike kolutove duvanskog dima. Ćute. Ukočeni i nepokretni. Usta im sasušena. Samo pokatkad, sa dosta muke, prevale preko usana pokoju riječ. Čini se da iz sebe, umjesto glasova, golim rukama vade vrelo kamenje. Kazuju samo najpotrebnije riječi. One preostale, ako ih i imaju, izgleda, duboko su zakapijali u svoje utrobe.

Svaki od seljaka valja iz usta vlastiti kolut dima. Okrene ga dva-tri puta pred očima, pa gleda kako se sivo povjesmo lagano diže uvis i topi iznad njegove glave, zajedno sa dimovima ostalih pušača.

Cigarete čvrsto drže požutjelim, kvrgavim prstima, iskrzanim još u ranoj mladosti srpovima, kosama, sjekirama i noževima, a nekima su palčeve odgrizli konji.

Kad stave cigaretu u usta kroz, nju jako povuku vazduh, pa joj se najednom zacrveni i izduži vrh, a iz usta pokulja dim. Usijani vrh se ukoči, pa žar počne da blijedi. Crvenilo zapaljenog duvana posve zamijeni sivilo pepela. Dim pušaču prvo projuri kroz nozdrve, pa kada izađe napolje - rasprši se u plavičasto povjesmo. Potom iz pluća pušača preostali dio duvanskog dima široko pokulja iz usta.

To ljudima pred prodavnicom nedvojbeno produže dan. Rastegnu ga. Raskravi ih i razbudi. Bar im nakratko odagna ukočenost vremena koja je poodavno postala velika usudnost ravnice.

Iz dosadne čamotinje i kolutanja dima ljude skoro ništa ne može da pokrene. To još jedino može učiniti tek pokoja novost, samo ona koja se tiče svih njih.

- Ljudi, umro Ranko Dušanov! - reče im trgovkinja Gospava.

Seljaci se trgoše. Prenuše se iz letargije. Ukočene oči malo se pomjeriše. Nekim se raširiše zjenice. Otkočiše se. Nestade i kolutova dima.

- Siroma' Ranko - poslije nekog vremena odgovori neki od njih, a iz usta mu ponovo pokulja kolut zaostalog dima.

Onda, kao po komandi, iz svih težačkih usta šiknuše povjesma dima. Neki se od pušača zakašlja, a jedan se zagrcnu. Kolutovi se stopiše u sivi oblačić. Većini ponovo postadoše zacrveni vrhovi cigareta. Duboko uvukoše dim u sebe, a onda ga kroz čekinjaste nozdrve i ispucala usta izvaljaše ispred sebe.

- Veliš, umro Ranko Dušanov? - s nevjericom upita ribar Sava, jer je prvi uspio da iz usta istrese zagušljivi dim i da pljucne ispred sebe u prašinu.

- Eto, umro - ponovi Gospava.

- Šta kaže? - upita gorostasni Ruzmarin, dođoš sa neke lađe, koji je bio na panju iza leđa seljaka.

Ruzmarin je uvijek sjedio na nevelikom panju, podalje od ljudi, jer mu nisu dozvoljavali da bude sa njima. Ostade bez odgovora, jer nikada niko nije odgovarao na njegova pitanja niti prihvatao njegovu priču. Ovaj božjak za njih je bio manje važan od kolutova dima koje valjaju ispred očiju.

- Šta to kaže Stojanovica? A? - ponovo upita Ruzmarin, stavljajući dlan iza uva da bi bolje čuo.

Niko mu ne odgovori.- Kada je siroma' umro? - upita Sava.

- O, ko će to, djevere, znati. Jutros su ga našli ukočenog - odgovori im Gospava.

Ponovo tišina. Pogledi oboreni, pesnice stegnute. Izgledalo je da su svi pred prodavnicom zaboravili gdje se nalaze i zašto tu sjede. Svaki od njih najednom se našao sam pred svojim svijetom, jer ih je na to natjerala novost koja ih je prvo ganula, a onda ih i zabrinula. To stanje žaljenja za malopređašnjom tišinom, koja je kako-tako stvarala privod spokoja, potraja neko vrijeme, a onda im se razvezaše utrobe - krenuše škrte riječi.

- Ode i naš Ranko!

- Ode.

Ponovo zaćutaše. Muk. Čuje se samo kako nečiji sat tanano odbrojeva sekunde. Njegov zvuk kao da dolazi s neba. Iznad njih prhnu golub. Negdje zalaja pas.

- Šta to reče, Stojanovica? - ponovi pitanje Ruzmarin.

Ni ovoga puta nije dobio odgovor.

- A kada je ukop? - upita kovač Vasilije, a onda uvis iznad njega pokulja još jedno debelo povjesmo duvanskog dima.

- Možda tek sutra - ponovi Gospava, pa uđe u prodavnicu.

Za njom, kroz razjapljena vrata u trgovinu krenuše svi kolutovi dima.

- Još će se i usmrditi.

- Neće takav biti jedini u našem selu.

Ponovo ućutaše. Sada se samo ponekoj cigareti zažari vrh. Ljude ispred prodavnice zaokupiše misli. One jasnije nekamo su odlutale. Blijede ih nisu napustile. Lijeno im se vuku u sijedim glavama.

- Eto šta ti je čovjek?

- Ništa.

- Omrkne, a ne osvane - tekao je lijeni razgovor seljaka pred prodavnicom.

Bližilo se podne, kada se otvoraju školska vrata. Ispred njih mlaćenjem bronzanom klepetušom tešku tišinu prekide poslužitelj Čiča Orelja. Ljudi se trgoše, oči im se zacakliše, a usta raširiše. Nestadoše kolutovi duvanskog dima. Iza Oreljinih leđa kroz raskriljena školska vrata istrči na široki drum sedmoro ili osmoro đaka. Toliko ih sada ima u sva četiri razreda.

Dječiji uzavreli i reski glasovi naglo rastrgnuše učmalost. Pocijepaše je u komadiće. Istanjiše je. Razgališe se duše pušačima. Kada mališani nestadoše po sokacima, ispred prodavnice opet zavladaše ukočenost i gluvoća.

Pokidana tišina opet se zgusnu. Sa njom se vratiše ćutanje i tjeskoba, pa ponovo pritiskoše sve selo i ljude ispred prodavnice. Tako će biti i svih narednih dana, u isto vrijeme, kada stari Orelja opet širom raskrili školska vrata. Poslužitelj Orelja, nekadašnji seoski nadničar, a kasnije hrabri ratnik sa najviše brazgotina od rana, zbog kojih je „zasluženo" dobio mjesto školskog famulusa, uvijek prije zvonjave otvori oba krila masivnih školskih vrata.

U neka vremena, kada su sadašnji starci bili djeca, drugačije se i nije moglo izaći na dvorište, jer je u dvije velike učionice bilo više od stotinu đaka. Ta masa dječurlije ličila je na povodanj. Iako je sada samo nekoliko mališana, ostarjeli Orelja, po navici, i dalje otvara oba krila vrata.

- Šta ono reče Stojanovica? - ko zna po koji put uzalud upita Ruzmarin.

- Noćas da svi sjedimo pored njega - reče neko od seljaka.

Jedan za drugim u tišini krenuše ka Rankovoj kući. Nogu ispred noge. Polako i nečujno. Kao i kolutovi dima njihovih cigareta. Opustiše klupe ispred prodavnice. Ribar Sava žalosno uzdahnu, zabaci ruke na leđa, pa troma koraka posljednji krenu za ostalima - u još jednu zajedničku, zagušljivu ravičarsku tišinu.

Ispred Gospavine prodavnice stade samo Ruzmarin, neobični stranac, dođoš, koji je, kao i mnoge druge bjelosvjetske lutalice, stigao lađom u ovaj kraj. Valjda je bio usud ovoga sela pored rijeke da u njega nabasaju ljudi bez roda i poroda, oni koji su negdje i zbog nečega bili ostavljeni i zaboravljeni. Život su provodili na lađama, na putevima i po selima. U gradove su rijetko zalazili, jer bi ih odmah otuda protjerivali.

U ovom selu niko ih nije dirao, ali ni obraćao pažnju na njih, jer je među njima bilo i sipljivih staraca, zatim nagluvih, ćoravih, ćopavih, maloumnih, mladih koji nisu voljeli ništa raditi nego su ljenčarili u hladovini ispred prodavnice, pa i muškaraca u srednjim godinama koji su ponekada pomagali seljacima u poslovima.

Ti božjaci-dođoši najčešće su sjedili na panju ispred seoske prodavnice, na kome se sada zadesio taj Ruzmarin, grmalj po čijem bi se govoru moglo zaključiti da je odnekud iz Srema ili Bačke. Ovaj ubogi soj ljudi nije se dugo zadržavao u selu. Nestajao bi slično kao što je i dolazilio - na lađama ili ponekada sa goničima stoke. Gubili su se u prostranstvu ravnice ili preko rijeke, a ubrzo bi došla druga lutalica. I sve tako od kada su na obalu sela stizale lađe i počela raditi velika skela.

- Opet nam stigao jedan bjelosvjetski - govorili su ljudi pred prodavnicom.

Niko od njih dođoša nije pitao odakle je, kako se zove, da li je gladan... To seljake nije interesovalo.

Dođoši su za njih bili pojava slična najezdi komaraca ili stršljenova - koji se najednom pojave, a isto tako i nestanu.

Ruzmarin je poslije odlaska seljaka još dugo sjedio na panju ispred prodavnice. Ovoga puta je nešto mrmoljio: psovao je, prijetio, kleo, pa opet psovao nekoga i nešto, a onda je zaplakao. Cvilio je kao izgubljeno štene. Kada se umirio poluglasno je pričao sam sa sobom.

- Šta li im ono reče ova rospija Stojanovica? Sigurno ništa dobro... Da opet nije rat? Ko zna? A, izgleda da nije... Mirno su se razišli kućama. Da je rat, otrčali bi... A i djeca su bila vesela. Nije onda rat... Šta li je?... A mora da je neko umoro? Ako... Ko god da je sklopio oči spasao se... To je to, sigurno nije ništa drugo! Neko je ipak umro. Sigurno im je to i rekla ona Stojanovica - polugalsno je govorio božjak.

Ruzmarin je bio neuobičajeno krupan i jak čovjek. Teško mu je odrediti godine, jer je bio grubog i preplanulog lica, ali je mogao imati između trideset pet i četrdeset godina života. Priroda ga je izdašno bila obdarila snagom, ali mu je zato malo uskratila na pameti. Ili se tako ljudima činilo? U selo je došao s proljeća na nekoj dunavskoj lađi i najduže se zadržao u selu od svih prethodnih lutalica.

Lađari su nekoliko dana tovarili daske i rezanu građu u duge šlepove, a Ruzmarin je za to vrijeme švrljao po selu. Pomagao je po dvorištima. Cijepao je drva, donosio je vodu, čistio štale, slagao ciglu i obavljao druge, grube poslove. Zauzvrat seljaci su ga hranili, ali su mnogi zažalili zbog toga - više bi im se isplatilo da su Ruzmarina plaćali nego što su mu davali da jede. Grdosija je bio halapljiv. Skoro da nije žvakao hranu, nego je gutao u komadima. Mogao je pojesti za četvoricu odraslih i dobro izgladnjelih ljudi.

Zbog toga su ga seljaci sve rjeđe zvali da im pomaže u poslovima, pa je besposlen sjedio na panju ispred prodavnice, očekujući da mu neko od seljaka plati piće ili da novaca da kupi hljeba. Dnevno je mogao pojesti tri vekne, a jednom je za opkladu pojeo čak četrdeset zemički. Poslije toga dva dana stenjao je na panju iza leđa seljaka. Molio ih je da mu daju vode, ali niko se nije usudiuo da to učini, jer bi velika količina peciva u njegovom stomaku nabubrila, pa bi mu želudac prepukao.

Seljaci su sa prenatrpanim stomacima izjelica imali veliko iskustvo, posebno kada im se ovce prejedu zrelog pasulja. Ako se životinje tada domognu vode, zrnevlje nabrekne, pritisne im burag i naprosto eksplodiraju, a krv im šikne na usta i nozdrve. Ponekada i na uši. Plašeći se da tako ne prođe i Ruzmarin, uvijek neumjeren u jelu, nisu mu dali vode da pije. Tek trećeg dana dali su mu samo nekoliko gutljaja vode, a poslije toga nekoliko dana se nije pojavljivao u selu.

Ponovo je osvanuo na panju pred prodavnicom, sa širokim osmijehom na bezazlenom licu. Tu je ispred prodavnice i dobio ime Ruzmarin, jer je Ranka Dušanovog podsjećao na obrednu svatovsku ruzmarinovu grančicu na mladoženjinom reveru.

- Ovaj mutavi je kao ruzmarin. Obavezan i neizbježan - rekao je Ranko samo nekoliko dana prije nego se upokojio.

Gorostasni lađar se naivno nasmijao, ponavljajući Rankove riječi:

- Mutavi ruzmarin? Ha... To je lepo ime... Ruzmarin? Ne treba ono mutavi. Samo Ruzmarin. Nije loše... Šta smeta?

Lađa na kojoj je doplovio Ruzmarin ili ma kako da se zvao taj nepoznati i kršni čovjek iz bijela svijeta - nekoliko puta je stizala na vez podno sela. Dok je bila na tom mjestu, Ruzmarin nije prilazio rijeci. U neveliku luku odlazio je tek kada bi parobrod otplovio nizvodno.

Snažan i plećat čudni božjak mogao je podići uvis ždrijebe ili tele. Jednom je legao na leđa, a preko stomaka stavio široku dasku na koju se popelo pet ljudi.

Vremenom Ruzmarin je pao u seosku nemilost. Prvo što se tu dugo zadržao, ali najviše zato što je, tako krupan i jak, bio čudne i nepredvidive naravi. Počeo je vrijeđati ljude, ali zbog njegove nevjerovatne snage niko mu se nije smio suprotstaviti. Uprkos svoj svojoj snazi i u ovom selu grmalj se osjećao nemoćnim - nije mogao izaći iz svog zabravljenog i zatvorenog čudnog svijeta, punog praznine.

Dan poslije Rankove sahrane Ruzmarina nije bilo na panju pred prodavnicom. Nije ga bilo ni narednog dana. Niti bilo kada više. Otišao je u neki drugi kraj da u njemu pronađe vrata kroz koja će konačno da izađe iz tog svog čvrsto zakapijanog svijeta.

Nekoliko godina kasnije seljaci su čudnog Ruzmarina vidjeli na velikom vašaru u Rumi. Tovario je goveda u željezničke vagone. Kada ga je kovač Marinko oslovio imenom Ruzmarin - krupni čovjek se naivno osmjehnuo i rekao:

- Grešiš, domaćine. Ja sam Tadija Pajin, pastir iz Krčedina.

Kada je Marinko odmakao, Ruzmarin ili Tadija (a ko zna kako se zaista zvao ovaj neobični božjak) zagalamio je na goniče, jer su se bikovi bili uzjogunili, pa ih je teško bilo uvoditi u vagone.

- E, majstor Marinko! Nije ni tebi lako. Teško je živeti u tvom gluvom selu - prošaputao je Ruzmarin.

Čudni rmpalija ni u Rumi se nije dugo skrasio, jer ni u tom uzavrelom sremskog gradu nije mogao naći spasonosni izalaz iz svog praznog svijeta, pa je otišao dalje - u neki drugi kraj, da u njemu traži izlaz iz te svoje usudne, zakapijane tuđine.

Autor: Tihomir Nestorović

Knjige Tihomira Nestorovića možete naručiti u BD Prodavnici.