Dragana živi za košarku i porodicu!

Naša sugrađanka, Dragana Čojić (Jevtić), jedna je od najboljih u istoriji ženske košarke u BiH, a za portal Bijeljina danas, ispričala je svoju priču.

Kada govori o svojim počecima, Dragana kaže da je košarka bila njen prvi ozbiljan sportski izbor.

- Kao i sva druga djeca pokušavala sam da se okušam gotovo u svim sportovima, tad smo imali dosta izbora, sve je bilo besplatno, pa smo mogli da idemo dva, tri puta sedmično na gimnastiku, atletiku, karate... zajedno sa svim onim dječijim igrama, najveći dio djetinjstva sam provela napolju igrajući se sa djecom, obično su nas roditelji u neko doba utjerivali u kuću.

Prvo ozbiljnije bavljenje košarkom desilo se 1982. godine.

- Tada sam imala 11 godina, išla sam u šesti razred OŠ „Mirko Filipović" (sadašnja „Vuk Karadžić") i moj razredni starješina, koji je bio i nastavnik fizičkog vaspitanja, Miroslav Miro Pantelić, je glavni krivac za moju bogatu sportsku karijeru. On me zarazio sportom, igrala sam za školu za sve timove, ali sam najviše volila košarku i rukomet, odgovarali su mom temperamentu. Meni treba protivnik ispred mene da se nadmudrujem sa njim, tako da sam najlošija bila u odbojci.

Iste godine je počela da igra i za Ženski košarkaški klub „Radnik".

- Prvi trener mi je bila košarkašica Snežana Jekić, ona me naučila nekim prvim ozbiljnijim košarkaškim koracima - lijevi dvokorak, šut lijevom rukom, rolling... Ona se ubrzo zaposlila u tadašnjem SOFK-u (Savez organizacija fizičke kulture) i došao nam je drugi trener. Ja sam napustila klub, samo sam igrala u okviru škole i trenirala sam sama, pa bih mogla reći da sam donekle i samouka. Odlazila sam posle škole u školsko dvorište ili na koševe na „Radnik" . Znalo se desiti da me mama u neko doba noći traži sa baterijskom lampom i onda je galamila na mene sve do kuće, govorila mi je da nikad neću biti žena, neću naučiti ženske poslove, da se neću nikad udati, da sam muškarača...

Tada se javio rukometni trener Sead Dervišević Ekana.

- Odlično sam igrala rukomet na poziciji srednjeg beka, a tata je radio sa njim u Sudu, i onda su se oni dogovarali da ja počnem da treniram rukomet. Međutim, moja konstitucija je zaista bila krhka, bila sam visoka, mršava, prirodno predodređena da se bavim košarkom.

Posle završene osnovne škole Dragana se vraća u „Radnik", a trener joj je Ćiro Dizdarević.

- Ćiro je radio, vikendom nas je trenirao, a radnim danom bi odlazile na treninge prvog tima (današnja OŠ „Knez Ivo od Semberije", tada „Fadil Jahić"). Mi na tim treninzima nismo nikada šutnule loptu na glavne koševe, bile smo sa strane, dodavale loptu starijim saigračicama i čekale neki momenat kad je pauza, kad one odu da se napiju vode, da mi utrčimo i šutnemo koju loptu.

„Radnik" je igrao u republičkoj ligi, a najbolja košarkašica je bila Jasna Abdulahagić.

- Onda se desio jedan prelomni momenat koje je bio vrlo bitan za moju sportski karijeru. 1984. godine bilo je kadetsko prvenstvo u Maglaju, to je bilo prvo zvanično prvenstvo na koje je klub odlučio da pošalje svoje djevojčice. Naš trener zbog posla nije mogao da nas vodi, pa idemo sa trenerom prvog tima Slobodanom Bobanom Lukićem, poznatim košarkaškoj javnosti bivše Jugoslavije kao jedan od vrlo uspješnih trenera. Odlazimo na prvenstvo, pošto nas trener dovoljno ne poznaje, ja ne počinjem u prvoj petorci, moja tadašnja najbolja drugarica Anđelka Barišić (sada učiteljica u OŠ „Sveti Sava") koja je bila visoka, jaka konstitucijom, igrom slučaja napravila je brzo četiri faula i trener uvodi mene kao najvišu sa klupe. Ja naravno koristim tih svojih pet minuta, na tom prvenstvu sam izdominirala, svoju ekipu sam odvela u finale, iako smo bili totalni autsajderi. Vraćamo se u Bijeljinu, ja sam već neka vrsta „košarkaške zvijezde", trener me odmah priključuje prvom timu, sa njima počinjem da treniram i da dobijam priliku da igram pet na pet. Smatram da se svaki rad isplati. Ja sam trenirala sama, trenirala sam u školi, trenirala sam u klubu, i to me dovelo u prvi tim.

Prvi put ulazi na parket na utakmici u Novom Sadu.

- Minut i 27 sekundi u novosadskom Spensu - sjećam se magla u mojim očima od koje ne vidim teren niti znam gdje šutiram, niti koga treba da čuvam. Bila sam potpuno izgubljena.

Posle par mjeseci igra se kup utakmica sa „Jedinstvom" iz Tuzle.

- Tadašnji trener" Jedinstva", poslije najbolji trener u istoriji ženske košarke, Mihajlo Miki Vuković, pokazuje posle te utakmice interesovanje za mene i kontaktira sa mojim roditeljima. Ja sam tada bila srednjoškolka, prvi razred Ekonomske škole.

U februaru 1987. godine Dragana prelazi u Tuzlu.

- To je trenutak kada „Jedinstvo Aida" osvaja prvu titulu prvaka Jugoslavije. Odlazim u pravo vrijeme i na pravo mjesto. Tuzlanska publika je bila najbolja košarkaška publika u Evropi. Uslovi su bili perfektni. U Tuzli igram sa starijim igračicama kao što su Mara Lakić, Razija Mujanović, Stojanka Došić, Zorica Dragičević... to su bila velika košarkaška evropska imena. Ja pokušavam da se izborim za prvih deset, da uđem u prvi tim. Vrlo brzo dobijam od trenera povratnu informaciju da računa na mene i da sam dobra, talentovana i da dobro radim, da se trudim.

Istovremeno sa košarkom pokušava da i u školi zadrži odličan uspjeh tako da privatni život uopšte nije imala.

- Kad se nalazite u klubu kao što je „Jedinstvo Aida" onda tu nemate prostora za puno slobodnog vremena zato što je to bio klub na takvom nivou organizacije da bi to trebalo i danas da bude model kako treba klubovi da funkcionišu. Sve je bilo dovedeno do perfekcije, bili ste zaštićeni od bolesti - gripa, prehlada, imali ste svu potrebnu opremu, njegu, psiohoteraputa, fizioterapeuta i sve to je bilo dostupno 24 sata. Savršeni uslovi za rad - Mejdan, najljepša dvorana u Evropi, publika koja je šesti igrač, vaše je bilo samo da trenirate, da se trudite i dajete svoj maksimum.

U takvoj sredini nije bilo teško napraviti veliki uspjeh, što se ubrzo i pokazalo - košarkašice „Jedinstva" su napravile najveći uspjeh u istoriji košarke u BiH.

- U to doba ja sam kao član te ekipe osvojila dvije titule prvaka Jugoslavije, dva puta smo bile prvakinje Kupa Jugoslavije i 22. marta 1989. godine smo osvojile i Evropu.

Tri mjeseca prije početka rata na prostoru BiH, Dragana karijeru stavlja u drugi plan.

- Udala sam se i otišla za Beograd. Odmah su me zvali treneri iz „Crvene Zvezde". Moj tadašnji suprug je igrao fudbal, to je bio sportski brak. Sa košarkašicama „Crvene Zvezde" sam otišla na pripreme, vodeći se mišlju da ću karijeru da nastavim u tom, inače mom omiljenom klubu. Posle povratka sa priprema „Jedinstvo Aida" je po svaku cijenu htjelo da me vrati u svoje redove, tražili su veliko obeštećenje, tada 60.000 njemačkih maraka, što je bila velika suma novca i odlučeno je da se ide na arbitražu. Ja sam se nosila mišlju da ako budem mogla da igram, igraću, ako ne - napustiću sve. Udala sam se, izabrala sam neki drugi put i život.

Ubrzo sa tadašnjim suprugom odlazi u inostranstvo.

- Igrala sam u klubovima gdje bi i moj suprug bio, prilagodila sam se njegovoj karijeri. U Njemačkoj sam godinu dana igrala u Boblingen Stuttgart. Bilo mi je odlično, imala sam dobre uslove. Posle toga sam bila u Švajcarskoj, u Surse Woman Basketball club, tu mi je trener bio Milenko Tomić, poznat ženskoj košarkaškoj javnosti, a porijeklom je sa ovih prostora, njegovi roditelji su iz Bijeljine, a danas je trener ženske seniorske reprezentacije Švajcarske. Posle toga sam rodila sina, napravila pauzu od godinu dana, a zatim karijeru nastavljam u Belgiji u Braine L'Alleud i tu sam odigrala poslednje tri godine svoje inostrane karijere.

1998. godine vraća se u Beograd i često dolazi u rodni grad da obilazi roditelje.

- Tadašnji predsjednik kluba u Bijeljini me zamolio da dođem i pomognem da se u gradu ponovo oformi ženski košarkaški klub i da zajedno sa Jasnom Abdulahagić i nekim starijim saigračicama okupimo djevojčice i da oživi posleratna ženska košarka u Bijeljini. Pristajem, i svakog petka iz Beograda putujem u Bijeljinu, subotom igram utakmicu, nedeljom se vraćam u Beograd i tako funkcionišem pola sezone. Igrala sam odlično. Tad se igralo po entitetima, svaki je imao svoju ligu, mi smo se takmičile u RS i bile smo druge, posle „Mladog Krajišnika" iz Banjaluke.

Nakon uspješne polusezone dosta klubova je bilo zainteresovanu za Draganu, a ona prelazi u Banjaluku. Ostaje jednu sezonu tokom koje svaki vikend putuje na relaciji Banjaluka-Beograd.

- Moj pokojni otac me savjetovao da se vratim u Bijeljinu jer je Banjaluka daleko. Poslušala sam ga i vratila se, a onda se dešava ono što mi sportisti najmanje želimo da nam se desi, ali se u karijeri dešavaju i ružne stvari.

U trenutku kada je najbolji igrač u Republici Srpskoj Dragana povređuje koljeno.

- Znate kako to bude, dva tri dana vas obilaze, a posle toga vas svi zaboravljaju, nestajete sa košarkaške scene. Dva puta sam operisala koljeno u Banjaluci i bila sam nestrpljiva, želila sam što prije da se vratim na teren, zato sam platila visok danak i ponovo sam se povrijedila. Onda je nastalo zatišje, povukla sam se, počela sam da radim u Osnovnoj školi „Vuk Karadžić" kao nastavnica fizičkog vasipatanja, razmišljajući o tome da završim svoju košarkašku karijeru.

Međutim, kod Dragane se javlja pozitivni inat i želja da pokaže svima da još nije završila sa košarkom.

- Otišla sam u Novi Sad, operisala koljeno i zahvaljujući profesoru Milankovu i svojoj velikoj volji i upornosti, počinjem ponovo da igram košarku, više za svoju dušu, što bih ja imala običaj da kažem - da basketam.

2003. godine na čas fizičkog dolaze ljudi iz Banovića koji joj nude da pređe kod njih i pomogne im da uđu u Premijer ligu BiH koja je tada tek formirana, a sastojala se od po tri prvoplasirana tima iz oba entiteta.

- Pristajem i po sistemu vikend igrača petkom odlazim na trening, subotom igram utakmicu, nedeljom se vraćam kući, počinjem ponovo da se bavim košarkom i ostvarujem dobre rezultate, opet sam prepoznatljiva i tražena na teritoriji BiH.

Dragana je bila prvi igrač iz Republike Srpske koji je prešao da igra za neki klub iz Federacije BiH.

- Napravila sam neke pomake, možda oni nisu bili veliki, ali u tom momentu su bili dragocjeni za moje saigračice.

Iz Banovića prelazi u "Željezničar" iz Sarajeva.

- Tražili su da dođem na tri mjeseca da im pomognem da odigraju završnicu Final Foura koji se igrao tad u Šibeniku. Opet idem kao vikend igrač, i bilo je jako iscrpljujuće. Vraćam se u Bijeljinu i naredne dvije godine igram za Brčko. Igrala sam do 37. godine, a poslednju sezonu se vraćam u Banoviće, sredinu u kojoj sam bila priznata i poznata i koja mi je pružila najveći respekt i poštovanje.

Sa 37 godina je ostala trudna sa drugim djetetom - kćerkom Marijom.

- I tada su me tražili svi klubovi iz BiH. Da li je to košarkaško znanje i kvalitet ili ta neka harizma koju bi ja donijela sa sobom, okupila bi oko sebe saigračice i znala bi da izvučem maksimum iz njih. I ja sam na svakoj utakmici do poslednjeg dana davala svoj maksimum, bila sam predana i nije mi bilo jednostavno da napustim košarku, ali je odluka da ponovo postanem majka prevagnula. U 37. godini sam završila svoju košarkašku karijeru koja je trajala 25 godina, bilo je tu profesionalizma, poluprofesionalizma, a bogami i entuzijazma. Zadovoljna sam, sad kad pogledam sve to unazad vjerovatno bi sve isto ponovila. Ono što je najljepše u košarkaškoj karijeri su svi ti gradovi, ljudi, kulture i jezici koje upoznate i vidite, a sve to zahvaljujući sportu.

Nastavila je rad kao pedagog i trener.

- Nekako je to bio logičan slijed, kad imate bilo kakvu sportsku karijeru trebalo bi pokušate da dio tog svog iskustva prenesete na mlađe, pogotovo ako volite da radite sa djecom. Raditi sa djecom je lijepo ali je i velika odgovornost. To je privilegija malog broja ljudi. Imamo dobrih stručnjaka, ali nije svako predodređen da radi sa djecom. Suprug i ja smo oformili košarkaški klub, radimo sa pomoćnicima, imamo dosta djece, treninzi su svakodnevni, ja preferiram rad sa djevojčicama i sa najmlađima, u tom uzrastu možda im je više potrebna majka nego trener. U sali sa djecom se najbolje osjećam.

U školi predaje već 15 godina.

- Sportska sala je moja kancelarija. Kad vam djeca kažu da ste dobri onda je to to. Bitno je da me prihvate, i kada sam stroga prema njima ja znam da djeca vole autoritet i neku vrstu discipline, kombinujemo red igre, red druženja. Autoritet se mora zaslužiti, tako da slušam i ja njih.

Dragana je mnogu talentovanu djecu primila u svoj dom i izvela ih na sportski put.

- Muž i ja smo prije deset godina kada smo napravili klub odlučili da talentovane dječake i djevojčice dovedemo kod sebe u kuću i pokušamo od njih da izvučemo maksimum i da oni sutra svoj život posvete košarci. Vodili smo i računa da to budu djeca koja su socijalno ugroženija, žive malo teži život, iz nekih zabačenijih dijelova BiH. Devetoro djece je prošlo kroz našu kuću, oni su živjeli kao ravnopravni članovi naše porodice, mi smo bili njihovi „košarkaški roditelji" i kada bi odlazili od nas mi smo nastavljali da budemo njihovi savjetnici. Rezultat toga su vrlo uspješne košarkaške karijere.

A za svoju djecu kaže da sport može, a i ne mora biti njihov život.

- Sin Luka ima 21 godinu i on se bavi košarkom, ali ima problema sa koljenima, što je kako bih ja rekla genetski peh, to su tzv. skakačka koljena. Igrao je u Bijeljini u KK „Građanski" i prešao u Tuzlu u „Slobodu", majčinim stopama, međutim malo ga je ta povreda omela. Trenutno je u Bijeljini, igra u KK „Budućnost" i studira, sledeće godine ćemo vidjeti, ako želi da ode negdje ili da ostane, ja ću ga podržati. Obrazovanje je na prvom mjestu. Marija ima devet godina, i ona trenira košarku, a izrazila je želju da kada odraste bude košarkaški trener i da ostane u Bijeljini sa svojim roditeljima.