Razmišljajte pozitivno i vjerujte u bolje sutra

Đorđe Mirković je učenik trećeg razreda Gimnazije „Filip Višnjić", ima 18 godina i „priču" zrele, obrazovane osobe koja zna šta hoće, ima realne ciljeve i rezultate iza sebe.

Na poslednjem, trećem po redu Festivalu srednjoškolskih predstava „Udahni kulturu" osvojio je nagradu za najboljeg glumca u predstavi „Pola pola".

- Meni je drago što sam prvi put u svojoj amaterskoj karijeri osjetio kako smo bili tim, kako je svaki pojedinac u ovoj predstavi radio dovoljno dobro i davao svoj maksimum kako bi uspjela, a sve pod vođstvom profesorica Valentine Vidaković i Olivere Pandurević. Drago mi je što smo postavili neki novi standard kao dramski klub. Mi nismo čak ni amatersko pozorište već srednjoškolci koji se igraju pozorišta. Postavili smo tekst Milene Bogavac koja je prva među grupom mladih ljudi iz Beograda, dramaturga i pisaca koji se bave novom srpskom dramom, a osnovne razlike između klasične i ove nove srpske drame jeste da nema činova, scena, da je radnja živa, dešava se brzo i da postoji inetrakcija sa publikom. Drago mi je što je mnogo ljudi došlo na našu predstavu, već su navikli na kvalitet onoga što radimo. Dobili smo dvije nagrade - za najbolju mušku i za najbolju žensku ulogu (Vedrana Todorović), i čestitao bih naravno kolegama iz Poljoprivredne i medicinske škole na osvojenom prvom mjestu.

Đorđe se glumom bavi od šestog razreda.

- Prije toga sam sa učiteljicom radio na nekim komadima, predstavicama, ali prvi put sam na pravu scenu izašao u šestom razredu kada sam imao prvi javni čas Škole glume Danke Žugić.

Nagrada na Festivalu „Udahni kulturu" nije prva nagrada koju je dobio.

- Učestvovao sam na raznim takmičenjima - iz recitovanja, besjedništva... Neke od nagrada koje bih izdvojio jesu prvo mjesto na Republičkom takmičenju u recitovanju u devetom razredu u Banjaluci u Gradskom pozorištu „Jazavac", gdje je bilo više od 80 učesnika i preko 20 škola iz čitave Republike Srpske. Zatim moje konstatno učestvovanje na „Višnjićevim danima", i u osnovnoj i u srednjoj školi i redovna osvajanja nagrada, a poslednja je bila u trećem razredu kada sam osvojio prvo mjesto sa besjedom o mom iskustvu u Americi.

Bitan dio njegovog života je i volontiranje i omladinski aktivizam.

- Svako od nas treba da nađe način za socijalnu uključenost u društvo, jer tako možemo da doprinesemo našoj zajendici. Organizacije za koje sam ili volontirao ili volontiram još uvijek su Udruženje građana „Otaharin" iz Bijeljine, Omladinski savjet, Omladinska grupa Helsinškog odbora za ljudska prava, Lokalni volonterski servis, Ekološko udruženje „Eko put" i par organizacija iz Sarajeva - Udruženje za prevenciju zavisnosti „Narko ne" i YES Alumni organizacija.

U svim tim udruženjima ja sam se izgrađivao kao ličnost i dobio sam dosta iskustva, upoznao nove ljude, a od Gradske uprave sam sa 15 godina dobio i nagradu za „Volontera godine".

Drugi razred sednje škole je proveo u Americi, gdje je otišao preko Američkog savjeta i njihovog Yes programa kog finansira Stejt department.

- U BiH postoji 12 stipendija koje svake godine idu srednjoškolcima i ja sam dobio jednu od njih, nakon aplikacije, niza testova, intervjua... Za stipendiju se prijavilo preko 300 srednjoškolaca iz BiH, a nas 12 je izabrano za odlazak u Ameriku. Bio sam u gradiću koji se zove Sjeverni Iston u blizini Bostona u saveznoj državi Masačusets. Tamo je klima kao kod nas, i tu nije bilo neke velike razlike. A što se tiče škole, iako važi taj neki stereotip da su Amerikanci glupi, da dosta manje uče... ja sam sve te predrasude razbio jer sam vidio da postoje i takvi ljudi, ali da su oni u manjini i da, ako ste pametni i sposobni, postoje viši nivoi školovanja u koje i idete.

Đorđe kaže da je bilo zanimljivo dobijati ocjene iz izbornih predmeta, koji su uvijek zanimljiviji od onih obaveznih.

- Škole nisu specijalizovane kao kod nas, kroz četiri godine školovanja birate predmete koje učite, u svakoj godini imate četiri obavezna i tri izborna predmeta. Ja sam tamo išao u srednjoškolski centar. U četiri obavezna predmeta sam imao američku literaturu, američku istoriju, matematiku i biologiju, a od izbornih - pozorište, gitaru i film. Bilo je simpatično dobijati ocjene iz ovakvih predmeta jer je to ono što volite da radite, pa dobijete A tj peticu jer ste dobro odradili monolog ili dobro režirali neki video ili odsvirali neku kompoziciju. Profesori su dosta opušteniji, a odnos između profesora i učenika je lagodniji, ja sam sa svojim profesorima bio prijatelj i dosta sam razgovarao sa njima, sarađivao. Nije se nametala ta razlika između profesora i učenika. Postoje četiri nivoa nastave - standardni su malo lošiji učenici, koledž, honors i AP nivo za napredne učenike. Ja sam imao jedan AP nivo ,ostali su mi bili honors. Brzo sam se navikao na takav način školovanja, ali moram priznati da mi je bilo teško prvih mjesec dana navići se na njihov sistem školovanja, a još teže vratiti se na ovaj naš.

Kada razmišlja o svom budućem pozivu, tu nema mnogo dileme, samo je pitanje kada i gdje studirati.

- Imam opciju da idem godinu dana da volontiram u Njemačkoj poslije četvrtog razreda, pa da tek onda upišem fakultet, a tu je i poziv od moje host porodice iz Amerike da odem tamo da studiram. Moje ambicije su da studiram ili pozorišnu režiju ili glumu, a ako se ništa od toga ne ostvari, postoji i treća opcija, a to su međunarodni odnosi u Rusiji.

Uz sve ove obaveze, Gimnazija zahtjeva i mnogo učenja, ali Đorđe postiže sve.

- To je nešto čime i ja sam sebe fasciniram. Gimnazija je jedna od najtežih škola ovdje. U početku je dosta bilo teško, morao sam da se odreknem nekih obaveza zbog škole - organizacija, seminara... gdje sam mogao da odem i razvijam sebe u pojedinačnom smislu. Mislim da čovjek, ako se dovoljno dobro organizuje, ako mu je svaki dan ispunjen barem nečim što će ga učiniti srećnijim, a u mom slučaju to su volontiranje i gluma, može da se organizuje i da ispuni sve one obaveze koje ima.

Mladi talentovani ljudi uglavnom žele da odu u inostarnstvo na školovanje, a jedan od razloga je i što njihove vannastavne aktivnosti ni jedan fakultet ne uzima u obzir pri upisu niti su bitni u CV-ju prilikom zaposlenja.

- Koliko god se mi trudili, radili neke stvari, bili uključeni u vannastavne aktivnosti, to nam niko ne uzima u obzir, što je u neku ruku žalosno. Mlad čovjek i patriota koji vjeruje u bolje sutra će se baviti omladinskim aktivizmom. To su oni mladi ljudi koji će možda otići u inostranstvo da studiraju, steknu znanje i iskustvo,tamo će im ono što su radili ovdje biti plus, pa se vratiti i isa svim tim znanjem učiniti da ova zemlja izgleda ljepše. Tako i ja planiram da uradim, želim da se vratim nakon studija i napravim bolji ambijent, prije svega za mlade.

U sve obaveze, uklope se i izlasci i putovanja.

- Obzirom da imam djevojku u Sarajevu svaki slobodan vikend pokušavamo da iskombinujemo da ja odem kod nje ili da ona dođe kod mene. Kada dođe u Bijeljinu izađemo u Zen ili Frojd, to su kafići koji imaju neki urbani šmek i tu mi odgovara atmosfera, a kada želim dobar provod, onda je tu neki od pabova.