Za putovanje je nekad potrebno više sreće nego para

Iako vlada mišljenje da je za putovanje potrebno mnogo para, ponekad je dovoljno da imate sreće rekao je Peđa za portal Bijeljina danas.

- U Hag sam bukvalno otišao jer sam imao sreće. To je bio neki seminar o lokalnom ekonomskom razvoju, prvi put sam bio odbijen, kada sam se prijavio sa drugim projektom, prošao sam prvi krug i onda sam u drugom odbijen, ali je neki lik iz Malavija morao da odustane i hitno im je trebao neko sa biometrijskim pasošem, pa smo upali koleginica iz Ukrajine i ja. U Hanoveru sam bio zahvaljujući tome što su Langenhagen i Bijeljina bratski gradovi, dugi niz godina sam im bio domaćin kada dolaze u Bijeljinu, pa su me jedne godine pozvali da dođem i budem njihov gost.

Predrag kaže da je najbolji način da se upozna neka kultura i način života, boravkom u domaćoj porodici, i u obilasku pijace, muzeja, groblja, kafane...

- U Holandiji sam bio 22 dana. Za to vrijeme sam zavolio tu zemlju, upoznao njihovu kulturu, bio u njihovoj porodici. Tako se najbolje sruše neke predrasude. Ljudi su mi govorili da su kanali puni bicikala, da je opšte rasulo, da su svi naduvani, đubre na sve strane... U Hagu nije tako. Istina, ima poneki bačen bicikl, prilično zarđao, ali to je rijetko, visoke su kazne, a i znaju da će taj bicikl da začepi kanal pa će da ih sve poplavi.

U Hagu je boravio sa učesnicima projekta sa raznih strana svijeta, a najviše se družio sa Pakistancem, Južnoafrikancima i Nepalcem.

- Porodicu u kojoj sam bio čine majka, dvoje djece, pet bicikala, pas, dvije mačke i jedan krš automobil - što je tipična holandska porodica. Najveći broj poginulih biciklista je u Holandiji, a to se desilo i sa mužem gospođe u čijoj porodici sam bio - pao je sa bicikla tokom zime na led. Sjajni su likovi, način života je potpuno drugačiji od našeg. Većina namještaja je kupljena u second hand-u, imaju dobar TV. Kuća je drvena, montažna, ćerka Maajke mi je ustupila sobu, ona je bila kod drugarice. Mladi tamo dosta putuju, okupi se društvo, ranac na leđa i istražuju nove predjele. Maajke je bila na Tibetu, posle je išla u Indoneziju... Sin igra hokej na travi, svira gitaru, majka violinu. Imaju u komšiluku orkestar, skupe se u garaži, petkom niko ne radi, uvijek imaju produženi vikend, i sviraju za svoju dušu.

Društvo je uređeno mnogo drugačije nego kod nas.

- I kod njih je kriza, ali imaju javne radove koji im služe da zaposle ljude. Ulicu koja je sasvim pristojna raskopaju, da bi angažovali firme da nešto rade. Onda sprovedu mini referendum među stanovnicima te ulice - ponude im pet vrsta klupa i oni odaberu. Imaš odjećaj da cijene građane.

I ovdje je veliki priliv građana iz nerazvijenijih ili kriznih područja.

- Išli smo u centar za asimilaciju, npr dođu ljudi iz Sudana, uče jezik, holandski način života - imaju malu baštu, gaje povrće, zatim radionicu za popravljanje bicikala. Sve bicikle koji su bačeni kojekuda, donose ih tu, oni ih srede. Dobijaju i neku minimalnu platu za to.

Iako je možda nezamislivo boraviti u Holandiji, a ne voziti bicikl, Predrag je ipak zaobišao tu aktivnost.

- Za nepripremljenog došljaka biciklisti mogu da predstavljaju priličnu opasnost - ne samo da su najpovlašćeniji učesnici u saobraćaju (neki ocjenjuju da su poput svetih krava u Indiji) nego je na većini trotoara jedna traka namjenjena njima i, pošto su svoji na svome, brzo pedalaju, pa nemaju vremena da zakoče ili da vas izbjegnu ukoliko neoprezno zakoračite u njihov prostor. Slično je i sa tramvajima, jer je u nekim ulicama ovaj vid saobraćaja integrisan sa biciklističkim, pješačkim, čak i automobilskim (i tramvajdžije prilično brzo voze i osjećaju se povlašćeno). Holanđani su skloni parkiranju bicikala na sve strane, a postoje i garaže za dvotočkaše, u kojima je u svakom trenutku parkirano stotine, ako ne i hiljade bicikala. Kako posle svoj bicikl nađu u toj gomili - to mi je ostala velika enigma.

Omiljena pića Holanđana su definitvno čaj i pivo.

- Vrlo je moguće da istorijska nauka griješi i da pivo nije izumljeno u Mesopotamiji, nego na teritoriji današnje Holandije, imajući u vidu kvalitet i stotine, ako ne i hiljade vrsta piva koje možete probati. Na pabovima možete da vidite primamljive natpise da služe stotinu, dvije stotine, tri stotine... vrsta piva. Nisam brojao, ali sudeći po debelim kartama pića (više knjigama, nego kartama) i po zidovima duž kojih su poredane bezbrojne flaše piva, vjerovatno ih ima i više nego što je napisano na reklamama. Pored piva sa skoro svim aromama koje vam mogu pasti na pamet, preporučjem ona sa visokim procentom alkohola - jesu skuplja od piva sa standardnom količinom alkohola, ali imaju i poseban ukus. Obratite pažnju i da pivnica u koji planirate da uđete nije nova ni previše čista. Kao i kod nas atmosfera u kafani je najbolja kad je prostor blago neuredan i bar malo ofucan. Pored vode i piva, treće nacionalno piće u Holanđana je čaj! Može biti da je država raspisala nekakav tender za nabavku čaja za sve javne ustanove i da je na tenderu pobjedio „Lipton", uglavnom, gdje god dođete, niko vam neće nuditi kafu, već isključivo - čaj.

Sasavni dio holandskog društva su i coffee shopovi i red light distrikti

- Što se tiče uživanja u potpuno legalnim „lakim" drogama, situacija je pomalo apsurdna zbog zabrane pušenja (duvana) na javnim mjestima, pa je u coffee shopovima protivzakonito mješati i pušiti marihuanu ili neki drugi opijat sa duvanom, dok je uživanje u „čistom" hašišu ili marihuani potpuno legalno. Red light distrikti - u Hagu ih ima dva - Doublestraat (posjetioci su uglavnom lokalci, a bezbjednost nije na zavidnom nivou, pogotovo kasno noću) i Geleenstraat & Hunsestraat (u starom gradu, popularniji među turistima i bezbedniji). Potpuno je uobičajeno da vidite ljude koji, očigledno, tek što su sletili na aerodrom, prvo mjesto na koje odu posle puta ova četvrt ili se vraćaju iz kupovine, pa su svratili na usputni seks.

Iako je Holandija na njega ostavila toliko dobar utisak da bi volio da živi tamo, ni boravak u Njemačkoj nije bio bez lijepih utisaka.

- Boravio sam kod starijeg bračnog para, 82 i 85 godina, Krista i Diter. Od svih ljudi koje sam u životu sreo, njih dvoje su najpuniji života. Prije mene su bili u Mongoliji, a posle su išli u Moskvu, baš mnogo putuju. Krista je politički aktivna, volontira u nekim organizacijama, članica je paralelne skupštine za starije ljude koja se bave samo pitanjima treće generacije. Kuća im je kao muzej - hiljade figurica, slika, a dvorište - kao u Alisi u zemlji čuda. Jedan od sinova radi u komunalnom preduzeću, popravlja mašine, a hobi mu je izrada kostima. Imaju tematske skupove, npr viteško doba, ili 18. vijek, sve to uz piknik i gomilu turista.

Predrag kaže da ljudi nisu uopšte hladni kao što većina nas vjeruje, žive život punim plućima i kada imaju 18 i kao i kada imaju 90 godina.

- Ljubazni su, pričljivi, imaju neke društvene i privatne aktivnosti. Možda su neki malo previše liberalni za moj ukus, ali, s druge strane, vode dosta računa o tradiciji, pa se to, valjda, negdje nađe na pola puta. Hanover je uredan, ali nije čist kao apoteka. Arhitektura - ako i ima susreta novog i starog, to se odlično prožima. Nisam mogao primjetiti posledice ekonomske krize, sudeći po skoro nuli slobodnih lokala i broju teretnih kamiona na auto-putu koji zuje tamo-vamo.

Ljudi su mnogo opušteniji jer su bolje situirani, ali je i mentalitet drugačiji. Država te podstiče da budeš opušten i omogućava ti to i za državu su ljudi potencijal, čak i stariji.

- Po meni najbolje možete upoznati neki grad na pijaci, na groblju i u kafani. Išli smo na groblje u Hanoveru, zanimljivo je da su nosili hranu na pomen, kažu da to nije kod njih običaj, ali rade tako. Groblja su im kao parkovi. Imaju dijelove za različite nacionalne skupine ali i zajednički dio, a postoji dio groblja i gdje su sahranjeni ljudi bez ikakvih oznaka, za one koji žele da se ne zna gdje su sahranjeni, tvoja rodbina zna da si tu negdje. Naravno da sam otišao i na buvljak, ljudi prodaju ploče, markice... Gotovo da sve podjseća na muzej, može se pronaći bukvalno svašta i možete cijeli dan provesti, a da vidite samo mali dio onog što je ponuđeno.

Putovanja nisu jedina Predagova strast, još u srednjoj školi počeo je da se bavi jednim vrlo zanimljivim hobijem .

- Kaligrafija je posebna priča. Sad nemam baš puno vremena jer me posao iscrpljuje, za to treba vrijeme i smirenost, a ja nemam ni jedno trenutno. Nije to klasična kaligrafija. Kaligrafija je kad čovjek uzme pero pa piše, to su vrhunski majstori. Ja to radim početnički - nacrtam slovo, pa ga obojim. Radio sam diplome, stihove, pozivnice... Osim toga, skupljam i markice, i razglednice, ljudi to uglavnom znaju pa mi šalju sa zanimljivih destinacija, kolekcija je sve veća.

Ukoliko volite da putujete i mislite da nemate dovoljno para za to, Predragova putovanja su dokaz da nekada treba više sreće nego para pa da završite na nekoj zanimljivoj tački zemljine kugle. A ako se već to i desi, možete da mu pošaljete razglednicu, biće to sigurno lijep dodatak njegovoj bogatoj kolekeciji.