I Bijeljina ima bulevar, i to kakav!

Nećete ga lako uočiti, samo oštrom oku posmatrača koji se nađe u Mačvanskoj ulici neće promaći trošna kućica, ozidana od sitne cigle na kojoj stoji tabla limena: "Mačvanska 3-7, Bulevar dobrih komšija".

Navikli smo na prostrane bulevare sa po dvije saobraćajne trake, obgrljenim dominantnim višespratnicama i ukrašenim svijetlećim reklamama... Suprotno takvoj ustaljenoj slici, ovaj bijeljinski bulevar čine samo tri domaćinstva u kojoj žive porodice Miše Todorovića, Radivoja Bumbića i Vidaka Simića.

Razgledajući neobični bulevar sa tri prostrana, lijepo uređena dvorišta, sretoh Vidaka Simića, inače, po struci patologa i sudskog vještaka koji mi je kroz razgovor rekao da on i komšija Radivoje žive na ovoj adresi već 12 godina, a da je plac kupio od komšije Miše koji je u ovoj maloj slijepoj ulici nastanjen poslednjih 40 godina.

Sjedjela sam u hladovini Vidakovog doma i upijala svaku riječ sa njegovog vedrog lica dok je pričao o dinamičnom životu njegove ulice. Saznala sam da se ove tri porodice jako dobro slažu, sve između sebe dijele, od kosačice, crijeva za zalivanje bašte i cvijećnjaka, do roštilja.

Mještani ove ulice ne brinu oko međe ili da li su voćke propisno posađene, metar od ograde, pa tako u jesen kada lišće krene da leleputa sa obje strane međe ne predstavlja prijetnju ni razlog za komšijsku prepirku nego još jedan povod za združenu akciju oko uređivanja dvorišta.

Ovog ljeta imali su, možda do sad, najzahtjevniju akciju, jer su se Vidak, Mišo i Radivoje dogovorili da sa sopstvenim novčanim sredstvima asfaltiraju svoju ulicu. Tako je i bilo! Novi asfalt prekrio je prašinu i dao potpuno novi izgled obližnjim kućama, a okačena tabla na početku ulice osvanula je kao poruka svakom prolazniku, da tu žive tri porodice koje osim što njeguju cvećnjake i voćnjake, isto tako mnogo ulažu ljubavi i požrtvovanja u međukomšijski odnos.

Bila sam na kratko, dobro dočekani gost porodici Simić, a saznala sam mnogo..., čini mi se da su danas sve rjeđi iskreni razgovori u kojima možeš da spoznaš suštinu sagovornika... I da pri tom imaš taj osjećaj, kao da si već sjedio tu, i da te ljude od nekud poznaješ, jer osim razloga za postavljanje neobične table, saznaš da ovi ljudi sva veselja zajedno organizuju i da su uvijek pri ruci jedni drugima i u nevolji.

Zanimljivo da u ulici postoji upražnjen plac koji je na prodaju. Pomislih, bila bi prava radost za ove ljude da bude prodat domaćinu koji će vrlo rado biti dio tradicije dobrih komšijskih odnosa i da svojim ponašanjem neće narušiti harmoniju života u "Bulevaru dobrih komšija" ali i namjeru, kako kaže Vidak Simić: "Da svi zajedno, u slozi žive jos 300 godina"!

Uz put dok smo se rastajali, ovaj dobrodušni i gostoprimljivi čovjek reče mi da su ove kuće jedne od rijetkih u gradu koje su zadržale male vratnice na ogradama između dvorišta kao prečicu do glavne ceste ali i jedan vid povjerenja u komšiluk, ukoliko se ne daj Bože dogodi nešto loše, komšija je uvjek prvi da pomogne.

Porodice Todorović, Simić i Bumbić ostavljam u miru svakodnevnice, sa željom da im se veliki plan do godine ostvari, a to je da dužinom ulice, sa obje strane, posade drvored. A ja ponovih, davno zaboravljenu lekciju, da se čovjek na čovjeka oslanja i da ako ima sloge i volje, sve je u životu moguće!

Đurđa Jakov