Nadničarski hljeb može da čeka - gazda ne! (Foto)
I dok se ovih dana mnogi rashlađuju u klimatizovanim kancelarijama, jadikujući jedni drugima da su im primanja mala i da kasne, treba bar na trenutak da pomisle na sve one sezonske radnike koji na plus četrdeset i nešto stepeni rade na obližnjim semberskim oranicama...
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Prepušteni nepreglednom polju vrijedne ruke beru papriku i ostali sezonski prinos. Hladovine ni za lijeka... Vruć vjetar na trenutke zakovitla prašinu sa okolnih puteva i lijepi se za kožu stvarajući hrapavi sloj, pomiješan sa znojem.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
U centru grada slika sasvim drugačija, ugostiteljske bašte prepune omladine, kojima poslednjih dana najviše zamjere što nesavjesno troše roditeljski novac, nespremni da zasuču rukave i da sopstvenim trudom zarade koji dinar.
Nemoguće je da ni oni sami nisu svjesni svojih uzaludno potrošenih sati po obližnjim kafićima ali njihovo razmišljanje ide u smjeru da je bolje da sjede džabe nego li da rade džabe, imajući u vidu da na pojedinim njivama sezonski poslovi slabo su plaćeni i što je najveće zlo na isplatu dnevnica čeka se i po dva do tri mjeseca. Jer jedan sat rada, ovog ni malo lakog posla, vrijedi samo tri KM.
A radno vrijeme počinje u sedam ujutru i traje sve do tri poslijepodne, uz samo jednu pauzu za topli obrok. Ugovoriti sezonski posao postalo je prava lutrija, dok su jedni poslodavci blagonakloni prema radnicima pa samim tim im organizuju, osim obroka, osvježenje i grupni prevoz, a isplatu dnevnica vrše na kraju radnog vremena.
Drugi, pak, imaju poslovnu politiku koju ne interesuje kako ćete se prevesti do mjesta gdje je za taj dan planirano obavljanje poljoprivrednih radova, sami morate misliti na piće koje je, nakon nekoliko sati rada na otvorenom prijeko potrebno, a za isplatu dnevnica morate biti strpljivi, jer ćete je dobiti tek nakon par mjeseci, kada poslodavac uspije da napravi dobit od ovogodišnjeg roda.
Gledajući ih kako u polusagnutom položaju osam sati prebiru, biraju zreli rod za korpu, ne mareći mnogo za znoj koji je već uveliko počeo da štipa za oči i reže neskrivene dijelove tijela kako se sunce pomijera prema svom zenitu, očigledno da sve danas može da čeka, i ispalata pošteno zarađenog hljeba, i žeđ koja suši grlo, i ruke crvene od zemlje i sunčeve toplote, samo rod ne može da čeka kao ni poslodavac.
Zato je razumljivo i u neku ruku opravdano što mladi ljudi čekaju bolje dane i bolji status radnika gdje će za svoj rad biti adekvatno i na vrijeme plaćen.
Đurđa Jakov
