Uzdignute glave, uz podršku porodice do velikih sportskih uspjeha!

Velezar Šurbat iz Streljačkog kluba RVI Orao je jedan od najtrofejnijih i najuspješnijih bijeljinskih sportista. A do prije šest godina, kada se počeo baviti streljaštvom, nije ni slutio da ga čekaju prva mjesta, medalje i pehari. Njegovu životnu priču, kao i mnoge sa ovih prostira, obilježio je rat. 1993. godine ostao je bez desne šake.

- Ostao sam ratni vojni invalid sa 23 godine. Od tada nije bilo vremena da se bavim nekim sportom, bilo je ratno stanje, zatim je usledila selidba, nisamo mogao ni da se snađem, dok nisam došao u Bijeljinu. Počeo sam da radim u parking servisu, odatle sam otišao u penziju i neki moji drugari koji su se prije mene bavili streljaštvom jednom prilikom, prije nekih šest godina, su me pozvali u streljanu, bilo je neko takmičenje, i ja odem da ih ispoštujem. Daju mi pušku, tada osvojim prvo mjesto, bio sam najbolji od svih učesnika koji su inače trenirali. Pozovu me da dođem ponovo, da se ta priča malo uozbilji i da se počnem baviti streljaštvom. Postojao je klub, ali ekipa nije bila stalna, kad se ide na takmičenja tražilo se ko može da ide, a nije bilo ni oružja.

Odmah te prve godine Velezar odlazi u Trebinje na Hendikep fest gdje je bio 17.

- To je inače najveće takmičenje na nivou Bosne i Hercegovine. Vidio sam da ja to mogu i bolje, zainteresovalo me, a i moji ukućani su insistirali da idem, da se malo opustim i odmorim psihički. I stvarno mi je u tom momentu trebao odmor od svega.

Oružje koje su imali u klubu bilo je staro, pa je Velezar odlučio da sebi kupi noviju pušku.

- Malo sam istraživao i po internetu, preko nekih drugara upoznao sam ljude u Beogradu koji se bave streljaštvom i zamolio ih da odemo kod njih da nam oni daju savjete. Kada smo se tamo prijavili vidjeli smo da je to u stvari reprezentacija Srbije. Objasnio sam im da nas samo interesuje da nam pokažu pravila, pošto su u invalidnom sportu skroz drugačija. Oni imaju pedesetak klibova, pozvali su nas da učestvujemo kod njih u ligi. Tada me streljaštvo još više zainteresovalo. Odmah sledeće godine sam bio prvak RS.

Za sedam godina, koliko se bavi streljaštvom, Velezar je zadnjih pet bio prvak Republike Srpske, a tri puta je bio izabran i za sportistu grada Bijeljine, što smatra najvećim uspjehom.

- Prošla godina mi je bila vrhunac sportskog uspjeha, pribojavao sam se šta će se desiti posle. Ove godine sam zbog zdravstvenih problema išao samo na jedno takmičenje. Rezultate koje sam osvojio prošle godine ne vjetujem da ću ikad više ponoviti. U prošloj godini sam osvojio Kup Republike Srpske u Trebinju, Kup Bosne i Hercegodine u Donjem Vakufu i moj najveći uspjeh - Kup Republike Srbije u Novom Sadu. Posle toga sam bio prvi i na Hendikep festu. Dva puta sam postavio rekord Republike Srpske i dva puta sam ga sam sebi oborio. Sadašnji rekord je nekih 357 krugova i mislim da se neko vrijeme neće oboriti. Bio sam prvi i na Nevesinjskoj olimpijadi - 2015. i 2016. godine, tako da uvijek kažem da imam i zlato sa olimpijade.

Velezarovi uspjesi nisu prošli nezapaženo.

- Gradska uprava i gradonačelnik Bijeljine su odlučili da mi kupe „standard" pušku, koja košta 3.000 evra, sa njom sam izašao par puta na takmičenje u Srbiji, od njih 12 koji pucaju taj „standard" program bio sam peti, ispred mene su bila četiri olimpijca sa paraolimpijade.„Standard" program i ovaj koji zovemo „nacionalni" su dva različita pojma - „nacionalni" se puca samo na prostoru bivše Jugoslavije, a sa „standard" puškama se može na međunraodna takmičenja. Posle toga sam učestvovao na Sarajevo open 2016. godine, a to je bilo prvi put da sam u BiH učetsvovao sa „standard" puškom, osvojio sam prvo mjesto i opucao rezultat od 627,8 krugova, što je norma za svjetsko prvenstvo. Ako neko bude imao sluha, a ne znam kako stvari stoje što se tiče paraolimpijskog komiteta, već bi trebao da imam kartu za neka međunarodna takmičenja, jer niko nije imao ovaj rezultat sa „standard" puškom. Drugi ispod mene je bio 14 krugova slabiji.

Podrška gradske uprave Klubu je nastavljena, odobrena su im sredstva za kupovinu specijalne elektronske mete koja košta oko 2.400 evra.

- Na ove obične mete se može pucati, ali to nisu rezultati na decimale. Neko možda misli da je ovo što radimo amaterski, a mi znamo nekada po mjesec dana da ne izlazimo iz streljane, a ako se ne pripremamo za takmičenje, onda su redovni treninzi tri puta sedmično.

Prve naznake talenta za ovaj sport Velezar je pokazao tokom služenja vojnog roka.

- Odrastao sam u selu u okolini Ilijaša i tu nije bilo nekih sportskih aktivnosti osim fudbala i karatea. Kad sam bio u vojsci 1988. godine, osvojio sam prvo mjesto u streljaštvu u garnizonu i dobio sam sedam dana nagradnog odsustva. To mi je bila prva nagrada koju sam osvojio. Evo mnogo godina kasnije, na nagovor drugara, najviše Nove Trifunovića, vraćam se tom sportu. Sada sam ovo baš zavolio. Streljaštvo nisu samo treninzi, potrebna je i posebna oprema, mora se pratiti koja dijabola ide, brzina... to je sve toliko proračunato, nije to samo da sjedneš i nišaniš. Svih 75 minuta koliko traje meč moraš biti oprezan, koncentrisan. Svaka minimalna greška kad se puca na „standardu" se računa - ako pogodiš desetku to je promašaj, od 10,3 pa gore su neki rezultati.

Takmičenja su postala sastavni dio Velezarobog života, onda kada stane na liniju i takmičenje krene, sve okolo nestaje.

- Po prirodi sam nervozan i kad su me pozvali da probam pomislio sam - neću ja to moći. Imam osjećaj da kad dođem na tu liniju, kad se obučem za meč, kao da imam neki prekidač, okrenem se i ne vidim šta se dešava oko mene. Znao sam da budem na takmičenjima gdje pucam vrhunski i sjede iza mene pa tapkaju, okrenem se, pa se nasmijem, međutim sad sa ovim novim puškama, smije se i navijati, tu je i muzika... sve to čovjek odbaci. Najveći problem mi je kad sjednem i uzmem pušku prvih pet hitaca, da vidim gdje šta ide, da uštimam pušku. Prije meča dozvoljena je proba od 15 minuta, a mi osobe sa invaliditetom imamo pored sebe i punioca. Totalno se isključim, takmičari su jedan pored drugog, ali nikad nisam pogledao koji je rezultat njegov, koji je moj. Jednostavno sam samo na toj meti.

Kažu da vrhunski strelci pucaju između dva otkucaja srca. Kao i u svakom sportu, i ovdje su najbitniji redovni treninzi.

- Ako propustiš pet, šest treninga to se odmah osjeti na rezultatu. Od kad smo ušli u neku ozbiljniju ptiču prije četiri godine, želja mi je da se okušam u međunarodnim vodama. Osvajali smo ekipno prva mjesta gdje god smo se pojavili pa smo razmišljali kako da unapredimo klub, kupimo opremu, tražimo sponzore. Gdje god smo došli izašli su nam u susret, pomogli nas novčano ili u opremi. U Bijeljini svake godine organizujemo Vidovdanski turnir. Streljana je u vrlo lošem stanju, ali smo uspjeli sa Streljačkim klubom „Panteri" da to malo dovedemo u red. Primamo i nove članove, svakog ponedeljka od 08:00h u streljani.

Kada je ostao bez ruke, Velezar je bio na životnoj prekretnici. Ipak, neke okolnosti su učinile svoje da iz svega, kako kaže, izađe normalan, i davdesetak godina kasnije osvoji najveća sportska priznanja.

- Ostao sam bez ruke sa 23 godine, 5. marta, a 8. marta mi je rođendan. Sve to sam malo lakše prošao jer mi je otac tri mjeseca ranije ostao bez noge. On mi je bio neka vodilja, nisam smio da padnem u depresiju, a pomogla mi je i tadašnja djevojka, a sadašnja supruga Danijela, ona mi je dala najviše motiva za život. I u bolnici sam svašta doživio. U Beogradu sam gledao ljude koji su htjeli da se ubiju, žene su ih ostavljale... Iz svog ludila koje se dešavalo tih godina izašao sam dosta normalan. Mogu da odem bilo gdje uzdignute glave, nisam nikom ništa nažao učinio, ali nikad da se ne ponovi više ono što je bilo.

Zbog problema sa kičmom ove godine je neko vrijeme pauzirao, a sada se vraća treninzima i pripremama za takmičenja. Do kraja ove godine će se pripemati za sledeću, kada sasvim sigurno od njega možemo da očekujemo nove trofeje, a nadamo se da će mu se ispuniti želja i da ćemo ga vidjeti i na pobjedničkim postoljima nekih međunarodnih takmičenja.