Jedina žena taksi vozač u Bijeljini: 35 godina za volanom

Počela je davne 1976., kada je imala 24 godine.

- To sam radila sam do kraja radnog vijeka, do penzije. Kada sam počela, bila sam jedina među njih 18 kolega. Bilo im je malo neobično, ali su mi pomagali pa sam se lakše snašla. Gledali su me kao sestru, nisam nikakvih problema imala sa njima. Sam posao je potežak za ženu, to je više muški poziv. Malo neobičan, ali lijep i zahvalan. Familija je u početku bila u čudu, kako ću da se snađem, kasnije su vidjeli da ja to volim, svi su prihvatili, a dosta mi je muž pomagao. Ako bi i bilo nelagodnih situacija imala sam njegovu podršku.

Iako možda više muški posao, Slavica ga je prihvatila i zavolila. Prije nego što je sjela za volan i počela da vozi taksi, radila je u „Žitoprometu".

- Životna situacija je bila takva da je moj muž, koji je inače bio taksista, morao neko vrijeme da odsustvuje sa posla, i ja sam ga mijenjala. Sjeli smo da se dogovorimo, predložio je da napustim „Žitopromet", gdje sam radila u smjenama, i mislio je da će mi biti lakše da održavam domaćinstvo, kuću, djecu- da budem i majka i domaćica i da vozim taksi. Poslušala sam ga i nisam pogriješila. Bilo mi je jednostavno da nastavim njegov posao, jer sam znala kakav je, a i zbog radnog vremena. Birala sam da radim kad mi odgovara. Tada se lijepo zarađivalo od taksiranja. Odradim koliko mi odgovara i dođem kući, odvezem djecu u vrtić, udradim kućne poslove, stignem ponekad opet na taksi stanicu.

U to vrijeme je Bijeljina imala samo jedno taksi stajalište - kod autobuske stanice, a kasnije su otvoreni i kod Cik cak-a, Bleda i željezničke stanice.

- Vladao je red, mušterije su se čekalu u autu. Bilo ih je dosta, i bili su dobri. Radila sam samo dnevne smjene. Kontakt sa ljudima je nešto najljepše u životu, prenesu vam dobro raspoloženje. Iako kažu da je najteže raditi sa ljudima, meni nije bilo, naprotiv. Valjda kad završim sve kućne poslove, zasitim ih se, pa kroz posao se isprazniš sa ljudima, ispričaš se. Ljudi vam ispričaju svoj život, šta im se dešava. Dok sam radila nikada mi niko ništa vulgarno nije rekao, narod je bio divan.

Taksisti su kao psiholozi, saslušaju mušteriju, razmjene po koju rečenicu.

- Bilo je priča i ovakvih i onakvih, ali imala sam veliku sreću u saobraćaju, što je najbitnije. Nikakvih probelma nisam imala, da li zbog sreće ili što sam dovoljno vodila računa. Jedina loša stvar koja mi se desila u vožnji jeste kada sam iznenada naletila na led u Popovima. Taj put sam baš dobro poznavala, međutim, bila je izmaglica i naletila sam sa suvog terena na led. Putnici su bili u autu, ali dobro sam se snašla. Auto se okrenuo i udario u ogradu, nije bila velika šteta ni na automobilu ni na ogradi.

A putnici su različito reagovali kada vide da žena vozi taksi.

- Neki su htjeli iz znatiželje da se voze sa mnom, a žene mahom zbog sigurnosti. Bilo mi je daleko lakše i raditi sa ženama, lakše se ostvari kontakt. A to je u taksiju mnogo bitno, da bih ocjenila koga vozim, gdje vozim. Čim u taksi uđe čovjek koji želi da priča, odmah znaš da je pozitivna osoba, bar sam ja tako ocjenjivala ljude. Posle toga je sve lakše.

Iako se kaže da su žene lošiji vozači, Slavica koja je u taksiju provela 35 godina tvrdi da nije tako.

- Mislim da žene više pažnje posvete vožnji. Odgovornije su za sve pa i za vožnju. Poštovala sam propise. Ja sam bila zadoovljna, a to je mnogo bitno u životu. Onda svi poslovi idu jednostavno, i kad radiš posao koji voliš. Kćerke su u drugim vodama, a kada bi unuka želila da bude taksistkinja ne bih joj branila, to je jako lijep poziv. Inače, nije bilo mnogo žena koje su bile zainteresovane za ovaj posao. Dvije žene koje sam vozila su me pitale kako izgleda, gdje se polaže državni ispit, kakva treba kvalifikacija... ali izgleda da nisu bile dovoljno zainteresovane.

Slavica kaže da, kada bi ponovo birala svoj životni poziv, ne bi ništa mijenjala, mada su se vremena promjenila, a sa njima i vozači taksija i putnici.

- U to vrijeme kada sam radila, bio je mnogo zahvalan posao, ali sada je to teže raditi, to više nije posao kakav je nekad bio. Ranije je bila vožnja po redu i pravilima koje je odredio zakon. Sada više nije bitno ni da li imate vozački, ljekarski, da li ste psihički sposobni za taksi vozača. Svi sjedaju za volan. U naše vrijeme pristojno smo sjedili u autu, putnik ti prilazi, otvara vrata, pozdravi se i kaže gdje bi da se vozi. Sad te niko ne pita jel slobodno, ubacuju se u auto. Sada je to zanimanje palo na niske grane.

Slavica je poslednji put vozila taksi prije osam godina. Kada je otišla u penziju ostala je jedina žena taksi vozač u Bijeljini. Sada je i baka troje unučića, i dalje rado sjedne za volan, a kada se nađe na mjestu suvozača pažljvo osluškuje rad motora i prati saobraćaj, jer navike koje se stiču 35 godina, teško se gube.