Biblioteka preporučuje da pročitate...
Opšta je pomama govor o tome kako se ni za šta vremena nema, a osobito ne za kulturu, što bi nas navelo na pomisao da onda potreba za njom postoji, ali, eto, taj skromni detalj nemanja vremena urušava želju i potpuno obesmišljava nasušnost kulture u svakodnevici prosječnog čovjeka.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Otuda je poseban događaj kada u jednom danu kroz jednu javnu biblioteku u jednom sasvim prosječnom gradu prodefiluje 5 450 ljudi sa željom da budu njeni članovi.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Ne, to nije samo zbog velikog popusta, već zbog osjećaja za tradicionalno obilježavanje Dana Narodne biblioteke „Filip Višnjić", kada pravi knjigoljubi čekaju u nekolikim redovima čitavog dana razgledajući bogatstvo naslova koji spremno čekaju da budu dio njihovog novog čitalačkog užitka!
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
I to zajedničko nestrpljenje i korisnika i bibliotekara ima svojih sitnih čari i iščekivanja: da li će korisnik dobiti sličan broj kao prošle godine, da li će biti lako pamtljiv; hoće li bibliotekari brzo naći listu knjiga za nove članove i ispuniti njihove čitalačke afintete...
Gotovo 1 000 novih imena više nego protekle godine!
Pa, red bi bio da se zapitamo da li kultura u našem gradu ovim ritmom povećavanja broja korisnika biblioteke iz godine u godinu svjedoči o laganom pokušaju izlaska iz krize u kojoj stalno obitava? Vrijeme, naš saborac sa početka ovih redova, zasigurno će pokazati!
Evo i prijedloga kako da upotrijebite svoje nove članske karte! I to činimo jednom apologijom domaćih autora, s obzirom da se averzija na njihovo stvaranje javlja kod jednog dijela naše čitalačke publike.
Stoga, iz pera dvojice profesora književnosti, jednog počivšeg, jednog u zenitu stvaranja, jednog iz novosadske linije, drugog iz prestoničke, potpuno različitih poetičkih iskustava, ali na oba fronta zavidne erudicije.
Kod prvog, razvijene narativne forme, kojoj je u osnovi hipertekstualnost, čitalačkih zanesenjaka igrovita riješenja, tačnije načina čitanja, pretapanje onirije, književnosti i stvarnosti. Kod drugog, pak, kraće prozne forme, lokalno vezane uz Beograd, tačnije Novi Beograd, ali sa povremenim iskocima u fantastiku, ne bez emocije, iako dnevno sažeto, uz po koju pecarošku anegdotu.
Prvi je tvorac romana-riječnika „Hazarski rečnik" koji nećemo detaljnije preporučivati, ali sa željom da se zakazani sastanak muškog i ženskog primjerka ove knjige susretnu na zakazanom mjestu i u našem gradu.
Ovoga puta daćemo prednost romanu-ukrštenici „Predeo slikan čajem" i pozvati sve koji se late ovog nevjerovatno igrivog štiva da podijele svoje čitalačko iskustvo na sastanku sekcije Čitališta za odrasle „Kreativne konzumacije kulture" 20. novembra u 17 časova u prostorijama Narodne biblioteke „Filip Višnjić".
Drugo ime je Mihajlo Pantić, čuven po svojoj zbirci „Vonder u Berlinu", no ako vam je vrijeme izgovor za nečitanje, a vi pohitajte Pantićevoj kratkoj prozi - svaka je priča mali roman, a svaki roman ima svoju kratku priču za nezaborav.
Stoga, najtoplije preporuke idu „Novobeogradskim pričama" isječcima svakodnevice betona i antena, trola i ponekog zaobravljenog podvožnjaka.
„Ovoga puta o bolu" ne treba da preplaši tragikom naslova, Pantić kao glavno sredstvo koristi humornu crticu koja otriježnjuje, da nije autobiografija svaka spisana riječ, možda književnosti ne bi ni bilo.
22° 10°
