Čini mi se da ne postoji ljepši kiosk od onog kojeg sam spazila u neposrednoj blizini osnovne škole u Janji. Ukrašen srcima, veselim bojama, zanimljivim muralom, porukama koje svakog prolaznika nehotice priviku i zadrže bar na minut da ih pročita.

Međutim, istina je da je mene taj neobični mali objekat zadržao duže od minute, jer osim zanimljivog eksterijera, mene je privukla jedna žena, paunovog pogleda, iskrenog osmijeha i srdačnog ophođenja. Iza ljepote njenog lica, naslućuje se ogromna tuga koju ova žena sosptvenim snagama pretvara u sreću koju čine male, sitne stvari.

Katija Blagić dvadesetak godina svaki dan dolazi u taj zanimljiv kutak od devet kvadrata, a prodajom slatkiša i ostalih sitnica dopunjava skromni kućni budžet. Ali njen dan kreće mnogo ranije, jer zbog sina Borisa, koji danas ima 28 godina i kome je u trećoj godini života ustanovljena dijagnoza autizma, ona je prinuđena da ustaje veoma rano i priprema mu bezglutenski doručak, a kako živi u Bijeljini, prinuđena je mnogo ranije da krene na radno mjesto, kako bi stigla na vrijeme otvoriti svoj kiosk i dočekati svu dječicu, uvjek nasmijana i raspoložena za razgovor i susret sa njima.

Zanimljivo da je ona odlučila da njeno radno mjesto bude upravo pored škole koju je pohađao njen sin Boris, iako je on davno završio osnovnu školu, Katija je ipak ostala u Janji i nastavila da putuje iz Bijeljine.

Njegov prvi dan u školi, ostao joj urezan u sjećanje, kao jedan od tri najteža datuma u njenom životu, jer je to za porodicu Blagić značilo period prilagođavanja na novo poglavlje kako u njihovim životima, tako i u životu mladog Borisa, a osim prve slike u školskoj klupi, za nju jako značajni događaji su ostavili traga i Borisovo punoljestvo i njegov prvi epileptički napad, što je pored autizma predstavljalo još jednu bitku koju treba iznijeti do kraja na životnom bojištu.

I dok ova hrabra majka provodi sate u malenom kiosku, Borisa čuva njegov otac, a brigu oko sina opet preuzima Katija nakon povratka sa posla. Zbog njegove bolesti, život im je dinamičan i svaki dan predstavlja malu borbu u kojoj supružnici, Borisovi roditelji zajedno moraju da se uhvate u koštac sa obavezama. A kako Boris noću ne može da ima miran san i mahom po cijelu noć provede budan, Katija i njen suprug prinuđeni su da na smjenu spavaju i dežuraju pored svog sina.

Porodica Blagić u Bijeljini živi od 1994.godine, a sve do nesretnog rata živjeli su u Lukavcu i čini se da su za svoj život proživjeli sve što jedan čovjek može da preživi, rat, oskudicu, izbjeglištvo, i bolest djeteta za koje treba skupiti ogromnu snagu kako bi iz svog Borisa izvukli maksimum koji je moguć u autističnom stadionu.

Boris je rastao poput hrasta u olistaloj zimzelenoj šumi, iako ne možda istim intezitetom kao ostala djeca, ali je svojom pojavom i emocijom činio sve da njegovi roditelji budu ponosni na svaki njegov učinjen korak.

Međutim, na šta su manje ponosni porodica Blagić jeste ophođenje pojedinaca koji bi svojim uticajem mogli omogućiti bolji život porodicama čija su djeca oboljela od autizma, jer Boris ima pravo samo na tuđu njegu koja iznosi 160 KM, a za devet kvadrata poslovnog prostora gdje njegova majka provodi dane, porodica Blagić izdvaja 60 KM.

Osim ovog mjesečnog primanja, Boris nema ni jednu subvenciju niti povlasticu, osim od preduzeća Semberija Transport koji je odobrio svim članovima Udruženja „Drugačiji svijet" , a čiji je član i Katija Blagić, besplatne karte u svim pravcima.

Imati sina invalida prve kategorije, trajno nesposobnog za samostalni život, znači imati poštovanje od strane društva. Iako okolina prepoznaje u Katiji, majku zvanu hrabrost, za bolje životne uslove potrebno joj je mnogo više od poštovanja, a to su konkretni potezi lokalnih i republičkih vlasti koji će svojim aktima promijeniti neke loše ukorijenjene navike u našoj zajednici.

I dok čekam te promjene da se dogode, ostaje mi da posmatram Katiju kako svaki dan dolazi na posao, srdačno dočekuje školarce i nastavnički kadar, svakog prolaznika dobronamjerno pozdravi, dok je kod kuće čeka njen Boris, njen ponos i uzdanica, njen jedini razlog za osmjeh i vedrinu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.