Narodna biblioteka "Filip Višnjić" preporučuje...

I upravo će se u tom prvom dijelu "Porodičnog cirkusa'' pokazati Kišovo izvanredno umijeće primjene ostranenija u književnosti na rastanku dvojice prijatelja.

I docnije, u "Peščaniku", postoji onaj izvanredni opis u kome Eduard Sam silazi četvoronoške u ravan sa džukcima od kojih bi svako, iole priseban (ili, tačnije, običan) gledao da se spasi na neki drugi način.

A onda se prošle godine pojavi roman, kompletno pisan ostranenijem najjednostavnijeg naziva "Pas", autora Ivana Tokina. I upravo kakav je i naslov takav je i čitav roman - jednostavan, ali beskrajno neobičan!

Kako izgleda život iz ugla jednog psa. Psa koji je naprosto džukac, ali srećan džukac kog je ipak pokupio pomalo slupani Žile, bračni sadrug nervozne, ali beskrajno dobre Anči i njihove djece, prije svih, male Dunje.

Osim što čitav roman pripovijeda pas, treba napomenuti još i to da je taj govor smjesa urbanog žargona, prosječnog Beograđanina, što sa jedne strane ruši iluziju pasje perspektive, a sa druge uvodi u jednu dublju dimenziju u kojoj nam se otkriva da su ljudi mnogo manje osjetljivi i humani, od onoga kakvima se smatraju...

I ne samo to! Najšaljiviji su momenti u kojima pas objašnjava neka pasja posla demistifikujći ljudska tumačenja, odnosno ustaljena naša posmatranja istih. A otuda, psi ispadaju, daleko sofisticiranija vrsta...

Naposljetku, ovo je još jedan roman o Beogradu, ali iz jedne malo drugačije perspektive, odozdo naviše, u kome ne nedostaju ni locus amoenusi, ni locus mementusi prestonice koja ima najtemeljniju književnu obradu u istoriji domaće književnosti.

Jelena Kalajdžija