"Svrakin bluz" Ursule Jović

U brojnim novinarskim napisima za poznatu australijansku džez-pjevačicu i glumicu srpsko-aboridžinskog porijekla Ursulu Jović piše da je porijeklom iz nekog, neutvrđenog kraja Srbije i da žarko želi da vidi očev zavičaj u toj zemlji. Čudno! Ursula je zapažena na australijskoj pozorišnoj i filmskoj sceni, a niko da bar približno toj zvijezdi pronađe korijene.

I naslovi u štampi i na internetu često su s pitanjem: Ko je Ursula Jović? Da li će Ursula pronaći svoj identitet? I slično tome. Da su se novinari bar malo potrudili, saznali bi čija je i odakle je Ursula Jović. Da su bar prčitali njene intervjue, dobili bi odgovor - posve jednostavan i tačan. Valjda ta štampa želi da stvori neku misteriju? Šta li?

Od kada je rođena u australijskog gradiću Darvinun, Ursula Jović ima svoj identitet. Tačno se zna čija je i ko su njeni najbliži srodnici. I ona to zna, ali i njeni Jovići, jer su Ursulini korijeni iz semberskog sela Brodac. Još određenije - u njegovom zaseoku Jelaz, samo kilometar i po od mosta na rijeci Savi i graničnog prelaza Rača.

Njen otac Slobodan sin je oca Dimitrija i majke Milije. Tako ova diva u malenom Jelazu ima brojnu rodbinu: stričeve, strine, braću, sestre... Ima rodbine i u ostalim semberskim selima.

Jelaz je neveliko naselje, zaselak sa tridesetak kuća, poredanih kao perle na đerdanu duž puta koji se gubi u prostranim njivama semberske ravnice. U Jelazu je, vele, oduvijek bila borba neprestana sa prirodom: baruštinama, glibom, povodnjima, komarcima, sa neplodnim njivama, prostranim šumama, divljači, ribama, graničarima, sušama...

Upamćene su i velike poplave i sušne godine. Bilo kako bilo, u Jelazu su uvijek bile gladne godine. Sada je nešto bolje. Sava ih više ne plavi. Putevi su uređeni, izgrađene su nove kuće, pa ima i hljeba i s hljebom, ali je u genima Jelažana ostalo da se uvijek uspješno odupiru svim nevoljama i da im se odupru.

Jovićima je to, posebno, svojstveno. Oni su stara semberska familija. Imaju nadimak Karabovići. Pokatkad ih nazivaju Džidžićima, jer im je nekada predak Miko stalno pjevao pjesmu „Oj, djevojko, džidžo moja", pa osta upamćen kao Miko Džidžo, a po njemu potomci postadoše Džidžići.

Jovići su tihi, vrijedni i čestiti ljudi. Ursulin djed Dimitrije bio je siromašan, ali pošten čovjek. Imao je četiri sina: Slobodana, Petra, Stjepana i Slavišu. Slobodan je Ursulin otac. Najstariji je od braće Jovića. Rođen 1950. godine. Otišao je poodavno iz rodnog Jelaza u Australiju. Petar, poznatiji u selu kao Perinje, jedno vrijeme je živio u Zaječaru. Tamo se orodio i sa porodicom se vratio u Jelaz. Stjepan i Slaviša sve vrijeme su bili u selu.

Na mjestu nekadašnje Dimitrijine kućice sada su u Jelazu tri kuće-zidanice braće Jovića. Ono po čemu su sva četiri brata poznata jeste da su spretni ribolovci.

Eto, Ursula Jović je Semberka. To se oduvijek u ovom kraju znalo, ali niko nije posebno isticao da u dalekom svijetu imaju poznatu rođaku. Njena baka Milija, poodavno upokojena, unučad je nazivala „moji čokoladni", jer su tamnije puti zbog aboridžinskog porijekla.

Nije čudo što Ursula želi da dođe u očev zavičaj. Vuku je korijeni. Oduvijek je željela da vidi rodbinu, svoju krv, a jedina veza sa njima bila su pisma i na listu papira nacrtani prsti ruke njenih najbližih. Naime, u ovom kraju, kada se šalju pisma rođacima u tuđinu, onda djeca stave ruku na papir, pa olovkom opcrtaju raširene prste. Ursula želi da konačno srdačno stizne te rođačke ruke sa raširenim prstima, koje su joj, sve do pojave fejsbuka, bile važna spona sa srpskim porijeklom.

- Na fejsbuku sam pronašla moje Joviće u Australiji i često smo u kontaktu. Ne zna se ko je srećniji zbog toga - oni, posebno Ursula, ili ja i moji ukućani - kaže Vida Jović, učenica osnovne škole, dalja rođaka koja živi u selu Ostojićevo.

Ursula u svim svojim intervjuima naglašava da s nestrpljenjem iščekuje trenutak kada će u stari zavičaj povesti oca Slobodana. Ipak, vjeruje da će joj biti potrebno dosta truda i vremena da oca emotivno pripremi za susret sa braćom i rodnim krajem.

"Jedva čekamo kada će nam doći brat i dovesti svoje potomke... Mlađi se, eto, dopisuju internetom, ali živi susret je, ipak, nešto posebno. Ej, davno je on otišao u Australiju. Dobro je što se tamo kako-tako snašao i što ima porodicu. Da je ostao ovdje s nama, samo bi se patio i išao u najam kod bogatijih ljudi, jer imamo malo grunta... A naša Ursula? Ona nam je ponos i dika" - kaže Slobodanov brat Petar.

Slobodan se po dolasku u Australiju u gradu Darvinu oženio Aboridžankom, sa kojom je izrodio četvoro djece. Ursula je rano počela da pjeva, a sa trinaest godina ozbiljnije se počela baviti pjevanjem. U brojnim intervjuima potvrđuje da je talenat naslijedila od oca Slobodana, koji je u Australiji dobio ime Sten.

Majka Polin, Aboridžinka, nazvala ju je Svraka. Djevojčici se to ime nije dopadalo, a kasnije ga je prihvatila, pa je njen najveći projekat „Svraka bluz".

"Svraka ima crno i bijelo perje. Takvo je i moje porijeklo. Ponosna sam na moje korijene i na ime koje mi je dala majka. Ja i jesam pola bijela, a pola crna. To me mnogo snaži. Ako posjetim zavičaj moga oca Slobodana, pripremiću za tu priliku i poseban kabare „Svraka", sa dosta srpskih pjesama" - napominje Ursula.

Po svemu sudeći, na njeno opredjeljenje da se bavi pjevanjem i glumom uticao je baš otac Slobodan. Pošto nije imao fotografija iz djetinjstva, on je svojoj djeci sve što je proživio dočaravao glumom. Jovići su se u Australiji često selili, pa je i Ursula izgubila sve fotografije iz svog djetinjstva. Najviše žali, veli, što je izgubila jednu fotografiju bake Milije.

Ursula je nakon pjevanja počela da se bavi i glumom. Obrela se u pozorištu i na filmu, a pjevala je i u operi. Za svoj umjetnički rad u Australiji već je dobila niz priznanja. U 2007. godini za najbolju pozorišnu glumicu dobila je nagradu „Helpman". Nekoliko puta je nominovana i za najbolju glumicu u mjuziklu.

Ona poodavno važi za najbolju bluz pjevačicu u Australiji, a čuvena je i po ulozi Dejzi u filmu „Australija", u kome je igrala sa Nikol Kidman i Hjuom Džekmenom.

Njen projekat „Megpie blues" ili „Svrakin bluz" jeste, u stvari, priča o životu porodice Jović, o spoju srpske i aboridžinske kulture, o ljubavi njene majke Polin Mirilman i oca Slobodana Jovića i njihovo četvoro djece. Ova predsatava nikoga ne ostavlja ravnodušnim, pa i ona sama tokom igre ne krije emocije - često u pjesmi i glumi iskreno pusti suzu, pogotovu kada pjeva o teškim uslovima u kojima je živjela porodica Jović između Darvina i malog mjesta Maningrid u oblasti Arnhem. Ursula zadivljuje i publiku i poznavaoce pozorišne i muzičke umjetnosti svojim jedinstvenim glasovnim i glumačkim mogućnostima.

Sudeći po svim njenim pričama, mnogo je vezana za oca Slobodana, koji je u Australiji bio zidar, a svojoj djeci obraćao se sa „pile" i „sine". Ursula je srećno udata i ima trogodišnju kćerku Jalu.

Jovići su ponosni na svoju Ursulu, a njen posao, slavu i uspjeh shvataju kao nešto normalno, kao ono što je skladan spoj talenta, nasljeđa i mukotrpnog rada. Uostalom, Jovići su naučili da rate i trpe sve nedaće. Njima je život baš borba neprestana. A takav je, eto, i život njihove Ursule. Drže se oni one narodne izreke: "Ne ponesi se u dobru, a ne ponizi se u nevolji".

Ipak, s velikom željom iščekuju dan kada će Ursula doći u Jelaz, pa da onda svima i na sav glas pokažu svoju čokoladnu divu, jer je ona njihova krv. Rod najrođeniji.

Autor: Tihomir Nestorović