Narodna biblioteka "Filip Višnjić" preporučuje...

Da ovaj roman u načelu slovi za ,,mlađu populaciju" ima istine, samo ukoliko su „starije generacije" zaboravile te prelomne godine, rane dvadesete, zanemarile, sva iskušenja, pitanja i nedoumice koje more mladi svijet.

Glavni junak nije dokon, nije mu jedina preokupacija promišljanje i svođenje svakodnevice na razinu djeteta - pikanje lopte u zid ili zakucavanje štapića čekićem - to su prividi kojima niveliše stvarnost koja se u jednom trenutku ,,zgusnula" oko njega.

U okosnici radnje, stariji brat mu ostavlja stan na dva mjeseca dok je na službenom putu, što junak koristi kako bi preispitao sebe, stopiravši sve tekuće aktivnosti - napušta postdiplomske studije i povlači se u bratovljev stan da bi skupio sebe.

Kako sam kaže, osim brata koga smatra do jednog dijela knjige manje simpatičnim od sebe, ima jednog dobrog i jednog lošeg prijatelja, prvi ga zatrpava faksovima, a drugi je tamna strana svakog čovjeka.

No druga dva sporedna junaka mnogo toplije boje ove usamljeničke dane - sjećanje na djeda, koji volterovski gaji svoj vrt, i dječak iz novog susjedstva sa kojim postaje pravi prijatelj, a koji ga sasvim spontanom slučajnošću dovodi pred vrata djevojke o kojoj mašta.

Prelomni momenat odigraće se kada ga brat, u trenutku kada junak nazire rješenje svoje zatomne situacije, zove na dvije sedmice u Ameriku gdje službeno boravi, kako bi proveli neko zajedničko vrijeme, a opet svjestan, da mlađi brati prolazi kroz krizne momente identiteta i određenja u svijetu. To ga u trenutku apsolutno zbunjuje, ali ipak, teška srca, prihvata poziv. Vrli novi svijet doista nešto čini sa glavnim junakom, neke ideje se rađaju, neko smirenje dolazi.

Ako su sve ove pojedinosti nedostojne djela koje bi okupirale vaša interesovanja, jer na prvi pogled ostavljaju utisak beznačajnih nizova površnog (ili gotovo nikakvog ) zapleta, onda vrijedi prikazati ovu knjigu sa druge strane, odnosno, kao roman koji svjedoči o velikim promjenama globalizma. Otuda ne treba da čudi što se znanje kao takvo svodi na svakodnevno kontempliranje junaka koji po svemu sudeći nije ništa drugačiji od prosječnog.

Upravo u toj prosječnosti, a sa aspekta Norveška-Amerika, ili prije Oslo-Njujork, vidimo kako se pojam vremena, tačnije ukidanje vremena, koje opsjeda misli glavnog junaka, svodi na pojam prostora. U tom i takvom prostoru Oslo ostaje grad, prostor koji pruža vremenu valentnost prošlog (u liku djeda) i budućnost (u okosnici, šta dalje sa životom, glavnog junaka), dok Njujork već tada jeste Megalopolis koji ostaje vječna sadašnjica, u kojoj, na primjer, biblioteka simbol erudicije preglobalističkih vremena postaje mjesto lake zabave u sceni u kojoj braća pretražuju bazu univerzitetske biblioteke ukucavajući vulgarnosti koje u ključu izbacuju liste učenjaka.

Dakle, obesmišljavaju znanje, što je sasvim jasan znak pražnjenja ličnosti u djeliće mase. Na ovaj način, "Naivan. Super." i naslovom intrigira da promislimo, da li u ovom djelu zaista ima trunke naivnosti, ili je to samo igra pisca.

Jelena Kalajdžija