Sjećate li se Gige Moravca iz „Boljeg života“: Pobijedio karcinom, bio na ivici života

Čuveni Giga Moravac iz serije "Bolji život" i poslije tri decenije od početka emitovanja te serije plijeni energijom kojom je tada stekao popularnost širom bivše Jugoslavije. Danas, čini se, poslije svega lijepog što je prošao, ali i manje lijepog, iz čega je izvlačio pouke, zna da kaže kako voli život. Iako rijetko daje intervjue, u razgovoru za Glossy ipak otvara dušu.

Stiče se utisak da vam ne prija kad primate komplimente.

-I u ovim godinama dobijam raznovrsne komplimente. Jedni se odnose na moj posao, pa mi kažu da sam jedan od najboljih glumaca. Nemam ništa protiv toga, ali mi mnogo više prijaju komplimenti koji se odnose na moju kompletnu ličnost, jer biti popularan i voljen nije mnogo teško u mojoj profesiji. Mogu ljudi da ne znaju ništa o vama, a da vas vole. Ipak, u mnogim situacijama koje mi se dešavaju privatno - od ujutru kada izvedem psa u šetnju, pa do uveče, dok ga opet ne izvedem pred spavanje - osjećam šta ljudi misle o meni. Neki mi se javljaju bilo samo naklonom, drugi sa "zdravo", ima onih koji priđu da mi pruže ruku ili dotaknu šešir. Ali osjetim poštovanje i neku uznesenost u njihovom pristupu i pogledu koji je nekad snebivajući, nekad pun poštovanja, ili čak strahopoštovanja kod mlađih koji su vaspitani i kulturni. Sada kada sam već mator, smiren i s mnogo iskustva, tačno vidim kroz tu njihovu interakciju sa mnom kakvi su oni zapravo, odakle potiču, kakvog su obrazovanja, koliko znaju o pozorištu ili privatno o meni. Postoje komplimenti koji se odnose na moj privatni život, a ja sam dugo ipak uspijevao - uprkos popularnosti koju smo mi iz "Boljeg života", ali i ja kao Karađorđe i u pozorištu preko predstave "Zagonetne varijacije" - da sačuvam svoju uzburkanu prošlost koja se tiče prije svega muško-ženskih odnosa.

Bili ste veliki zavodnik?

-Ne znam jer to nikad ne može objektivno da se procijeni. Ali bio sam u specifičnoj situaciji jer pitanje je da li bih sve isto prošao da nisam bio Marko Nikolić. Ipak, popularnost pruža veće mogućnosti, pa možete da budete malo bezobrazni i slobodniji u pristupu. Ali, u suštini, dosta sam stidljiv i trebalo mi je mnogo vremena da osobi koja mi se sviđa priđem. Sve je išlo preko nekih oborenih pogleda, kada se u gužvi lakše s nekim komplimentom skrene pažnja ili kroz neke fore. Na primjer, zamišljen si i gledaš u jednu tačku, a one se pitaju šta li ga muči, mora da je sav ispunjen duhovnostima kad je tako dubok i umije da pati. Bile su to neke folirancije, a sad je ostalo da se divim ženskoj ljepoti i da ne žalim za svojom mladošću.

Da li ipak postoji nešto za čim zažalite?

-Kada bih počeo da razmišljam, sve bi se, što kaže moj omiljeni Oliver Dragojević, svelo na to da kad skupiš šta je bilo, cijeli život u jednu pjesmu stane. E, meni se sada tako čini. Za čim da žalim? Više bih proveo vremena nabrajajući za čim da žalim nego što sam uopće proveo života, jer sam izuzetno ljubopitljiv i zainteresovan za sve živo na svijetu.

Jeste li patili zbog ljubavi?

-Kako nisam! Rasturao sam se od patnje. Bilo nas je trojica glumaca u Narodnom pozorištu koji smo dosta pili. Onaj prvi kaže da pije od radosti, ja kažem da pijem od žalosti jer sam stalno patio, a taj treći kaže da pije od ujutro. (smijeh)

Pored raznih briga, glumci imaju i stresan posao, pa su i zdravstveni problemi sve češći.

-Imaju stresan posao kao i hirurzi, piloti, advokati ili sudije. Živi kontakt s publikom, gdje se sve dešava u trenutku i ne može da se vrati, jeste ono stresno kod nas. Nikada nisam imao tremu, ali da mi je neko mjerio puls, bilo bi strašno.

Prevazišli ste ozbiljan zdravstveni problem kada ste prije dvije godine pobijedili karcinom. Plašite li se bolesti?

-Izuzetno, preživio sam to što sam preživio i bio na samoj ivici života. I to je strašno. U ovakvoj situaciji nema nikakvih odbrambenih mehanizama kao što postoje za neke druge stresne slučajeve, pa da čovjek može da se brani. Kad dođeš u situaciju da se suočiš s nestankom, više misliš na svoju okolinu, na porodicu, na psa, lijepe trenutke koje ćeš propustiti, pecanje, Dunav, čamac... Možete da zamislite koliki je to strah kada od njega više ne pijem, ne pušim, ne jedem meso. Bio sam sladokusac koji je sebi spremao hranu, a danas također spremam, ali ono što moram da jedem. Više i nije toliko važno šta jedeš već da jedeš na vrijeme, a ja imam i šećer, koji također ima taj zahtjev zbog insulina. Ali, i pored svega toga, osjećam se veoma dobro, pun sam duha, imam kondicije da radim.

Da li bolest promijeni čovjeka?

-Ne mogu da kažem kako mi je ovo drugi život. Lijepo je što sam to odložio, a svjestan sam da je ovo samo odlaganje. Kad ispred nekog ukoči automobil na pet centimetara, to je samo odlaganje do biološke smrti. Tako sam shvatio život. Svi moramo da odemo, ali mnogo je bolje kad to dođe prirodnim putem. Žena mi je nedavno rekla da sam idiot jer sam joj se požalio: "Bože, Dubravka, šta je ovo, moje kolege samo padaju kao snoplje, prosto mi dođe neprijatno što sam preživio." Ali nisam kriv, tako je Bog pokazao. Mada, kad sam ležao u bolnici, isključio sam telefon, nisam davao nikome da mi dolazi u posjetu, čak ni najbližima, jer nisam želio da se gledamo plačnim očima. Ipak, nisam gubio ni duh ni prisutnost. Malo su mi pomogli ljekovi, a malo ono urođeno samoubjeđivanje koje mi je moj zanat dogradio i malo optimizma, više nego što ljudi imaju kad boluju od takve vrste bolesti. Kad su rekli da sam trenutno potpuno zdrav, nisam skakao od radosti. Rekao sam u sebi - pa dobro, nismo ni očekivali drugačije.