Upravo, avangardni pokreti osuđeni na propast (možda jednako a priorno) zbog eksperimentalnosti i vječite potrebe za rušenjem bilo kakve stege, manifestafno su potkopavali svoja djela, čineći tako da -izmi budu teško primjenjivi i lako promjenljivi. Konceptualizam je preživio, ali i jedini besmrtni signalizam. Gdje se u svemu tome našla proza Mire Otašević?

U „Zmajevima od papira" rađenim po motivima biografije arhitekte Selmana Selmanagića sa napomenom o simbolici slova „S" u dvostručenog inicijalima kao "zavojitom dizanju žrtvenog dima", prema Ševalijeu, očekivala bi se široka narativna struktura sa bezbrojnim opisima uspona i padova „žrtvenika" u umjetnosti. No, interesantno je kako Otaševićeva koristi osnove avangardnog izrugivanja klasičnim žanrovima, za oblikovanje, možemo slobodno reći konceptualističkog romana.

On je arhitekta, glave onda moraju biti sobe, koje prolaze kao i životni ciklus (od njegovog djetinjstva kada je pravio kuće od papira sinestetički obojene mirisom ulja kojim majka maže svoj nanovo bremeniti stomak do flopi memorije kraja osamdesetih), poetičke insinuacije na realizam, sentimentalizam u prvim do krajnjih granica hipertekstova u posljednjim glavama, kombinujući od deskripcije do epistole sve forme kao jedan pravi kolaž, novinske i djelimično kinetičko-filmske simultanističke (životne!) kombinatorike.

Nerminina soba (Srebrenica, Sarajevo, 1912), kao krompirov svemir sačinjen od kuća i kućica duž prozorske daske.

Hanina soba (Desau, Berlin, 1929) sa performativnim umetkom fotografija sa komentarom i potom „co-op" teatrom Hanesa Majera eksplicite reminisciranog Micićevog Zenita, i potraga za Hanom u Jerusalimu.

Soba Leni Rifenštal (Berlni, Postdam, 1938), berlinski povratak u Selmanov groteskni način samoubistva u kome se onirija pretvara u gorgonu Nermine, Hane i Leni, Folkmarov inventus loptastog kino-platna, Hitler u Varšavi, porast posjte bioskopima, i produkcije komedija.

Najednom otvoreni prostor, s razlogom Stadion (Berlin, Minhen, Istočni Berlin 1941), apsolutni krah Rifenštalove, Nerminino javljanje o nestanku kuće i roditelja

Kontrolna soba (Istočni Berlin, osamdesetih), niz izvještaja na flopi memoriji koji uokviruju sudbine umjetnika i junaka knjige, da bi u Zavjesi vaskrsla htonska snaga, duha Folkmara u Sali „Odeona" koji sve filmove pušta u obrnutom smjeru.

Ako je i imalo mjesta nerazumljivosti, sa aspekta sktrukture, ono svakako kod Otaševićeve treba motivski pratiti detalje. Jedan od najljepših je svakako o tome kako su cipele izraz slobode, dok su u Rimu robovi hodali bosi. Pred kraj možemo čitati: „Hodam bos. Sve češće sam na tremu rodne kuće na kojem niz cipela svetli nekom bledom svetlošću. Sada znam da želja ne može ponovo stvoriti svet, da je njena kosmogonija ćorsokak. Igra tvorca i rušitelja samo je pukotina u ništavilu. Hijeroistorija, bremenita izmeštenim smislom, za graditelja kao mučno, osujećeno Jesam!".

Ovakav biografsko-romaneksni manir fantastične Mire Otašević, „Zmajeva od papira", omeđen konceptualizmom samo je bio priprema za fantastične „Gorgone" u kojima su fragmenti iz života i susreta Brehta, Đanga, Trolmana, od ljudi od pera do ljudi od boksterskih rukavica, a koje vas pored „Ničeove sestre" i „Beketa i jastoga" čekaju na Odjeljenju za odrasle Narodne biblioteke „Filip Višnjić".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.