FOTO Tkanje je i zanat i umjetnost

To je bio kurs početnog tkanja koji se održavao u SKUD "Semberija", trajao je pet dana - tri dana se radilo snovanje, a dva tkanje. Slađana je već drugo snovanje uvela sama.

Ručni rad je voljela još kao djevojčica, a tkanje je došlo kao šlag na tortu. Baka je plela i tkala, njoj je govorila da joj to ne treba i da je teško. Tadašnjim ženama, sa njihovim načinom života, tkanje jeste bilo teško. Trebalo je vunu ispresti, bojiti, pa tek onda tkati.

Slađana je naslijedila ćilime od baka, ali ih nije nikada vidjela dok tkaju. Mislila je, kao i mnogi od nas, da su tkani proizvodi samo bez i ćilim.

Ubrzo nakon završenog kursa počela je da obučava druge. Nije joj bilo dovoljno par sati koje je provodila u SKUD-u, trebao joj je razboj kod kuće. Njen suprug, inače vješt sa drvenim radovima, pravi joj razboj kao poklon za godišnjicu braka. Parala je džempere koje je davno plela i počela sa izradom tkanih predmeta, mašta je bila beskonačna, a želja velika, pa je dane i noći provodila za razbojem.

Tako je nedavno u Novom Sadu otkrila Atelje 61 gdje je upoznala svoju drugu učiteljicu Evu i novu vrstu razboja na kome se izrađuju tzv. čičkanci, ćilimi kakav je naslijedila od bake i godinama tražila gdje bi naučila ovu tehniku izrade.

Slađana je svoje tkane proizvode izlagala kod nas i u regionu. Neke od izložbi su bile sa tkačkom sekcijom SKUD „Semberija", u okviru koje je počela da radi semberski pojas, i ženski i muški.

Izvodila je šeme sa onog što vidi, stavljala na papir. Ženski cvijet je prebacila i na pojas za tuniku koji može i danas da se koristi. Tada je počela priča spajanja tradicije i modernog, i trud da se tradicionalni detalj sačuva do današnjeg dana.

Sve što je radila stavljala je na papir, prilagođavala današnjem vremenu. Za tkanje nije bilo pisanog traga, nema šema, žene su radile motive "iz glave".

Semberija ima motive koji se mogu iskoristiti kao autentični sa ovog prostora, jer su specifični. Osnova semberskih pojaseva je crna sa šara potkom, za razliku od tkanica koje se šaraju u osnovi. Na ženskom pojasu je samo cvijet, a muški ima dodatne šare između latica. Isti taj motiv se kod žena nalazio i na keceljama.

Nošnja u Semberiji i Majevici uglavnom je rađena od beza koji je ručno tkan i nema puno veza. Ljepota je baš u tom bezu, različite šare su postizane sa debljinom beza i niti koja je unutra.

Nekada je svaka kuća imala razboj, ali nije svaka žena znala da snuje. Svako selo je imalo jednu ili dvije žene koje su znale da naprave osnovu i da je uvedu. Stavljale su i po 100 metara osnove da bi mogle preko zime da rade. Tkalo se uglavnom preko zime kada nije bilo poslova u polju.

Slađanin cilj je bio da svaka od tkalja koju obuči bude samostalna i da prođu kroz cijeli postupak.

Tkanje nije jeftin hobi, a tkani proizvodi imaju posebnu vrijednost. Nije lako pronaći put do kupaca, ali oni koji traže kvalitet i vole unikatne stvari ne postavljaju pitanja oko cijene.

Iako kaže da je Gordana njena prva učiteljica tkanja, ona nije prva tkalja koju je Slađana upoznala. Dolazeći u SKUD zbog informacija o obuci, srela je stariju ženu, počela priču sa njom i tada je prvi put gledajući šta ona radi uradila prvo snovanje, i to baš onako kako su to bake radile.

Bila je to iskusna tkalja, nana Dragica, čije je oštro oko primjetilo da Slađana ima smisla i ruku za tkanje, geni su uradili svoje, a njena želja da se stalno usavršava i čuva od zaborava ovaj dragocjeni zanat izdovojio je i nju i njene proizvode u ponudi domaćih rukotvorina i onog što može naš grad da predstavi bilo gdje u svijetu.