Vanekov mlin – priča o Bijeljini koje više nema

Prva prava revolucija u Bijeljini desila se 1888. godine. Franjo (ili Franc) Vanek živio je u Novom Selu (Francjozefsfeld), tada naseljenom pretežno njemačkim stanovništvom. Kada je sa lijeve strane novoselskog puta počeo da gradi (za to vrijeme) ogromnu građevinu, mnogi su mislili da je poludio. Svima je govorio da tu namjerava da napravi mlin, a ljudi su ga u nevjerici gledali, ukazujući mu da je to pogrešno mjesto za vodenicu, jer u blizini nema ni potoka ni rijeke.

Cigle su neprekidno stizale iz Devaldove ciglane, koja se nalazila na današnjem prostoru Pet jezera, a građevina je nicala kao pečurka poslije kiše. Nakon što su radovi završeni, Vanek je nekolicini najradoznalijih sugrađana ispričao za šta je namijenio ovu zgradu - u njoj će napraviti PAROMLIN.

Dolazak "aždaje" međ‘ Semberce

Te 1888. u Bijeljini se nije znalo mnogo o naučnim i tehničkim dostugnućima u svijetu, a ideja o mlinu koji ne pokreće voda, nego vodena para, bila je teško shvatljiva. Vanek se naravno nije dao obeshrabriti - čim je zgrada bila završena, otišao je u Peštu i tamo kupio potpuno nov paromlin, tada najmoderniju spravu za pravljenje brašna.

Kako je od Pešte paromlin stigao u Bijeljinu posebna je priča. Za njegov prevoz prvo je bio zadužen parobrod, i to lopataš, koji je Dunavom i Savom iz Pešte dovezao paromlin u Bosansku Raču. Odatle je, u proljeće 1890. spektakularno prevezen u Bijeljinu, tačnije na njen obod na novoselskom putu.

Zaprega od 24 vola je vukla impresivnu spravu, a stanovnici sela kroz koje je povorka prolazila su izlazili na ulice da vide to novo čudo. Putovanje su počeli nešto prije zore, a u objekat danas poznat kao „Vanekov mlin" stigli su kasno u noć.

Naravno, mlin je donesen u dijelovima, a montaža te „aždaje" od mlina, kako su je odmah krstili Bijeljinci, trajala je puna dva mjeseca. Međutim, kada je sve bilo gotovo, vidjelo se da se ogroman trud isplatio.

"Vodenica" bez vode počinje da melje

Testiran je nekoliko puta, a kada je krajem jula stigao prvi snop pšenice, „Vanekov mlin" je počeo sa radom. Bio je to ubjedljivo najbolji, najveći i najbrži mlin u ovom dijelu Bosne. Seljaci iz cijele Semberije, ali i preko Drine, dolazili su da se svojim očima uvjere da postoji takav mlin, da im više vodenice nisu potrebne.

Mlin je u početku radio zagrijavanjem vode na drva, ali je ubrzo otvoren i rudnik u Ugljeviku, pa je od tada za pravljene vodene pare korišćen isključivo ugljevički ugalj. Kažu da je tih dana u Bijeljini jedina sigurna zarada bila donošenje uglja u prostor Vanekovog mlina - toga nikad nije bilo dosta.

Semberija postaje žitnica

Jedna po jedna vodenica je zatvarana, a preduzimljivi ljudi iz Bijeljine su počeli da se udružuju i zajedničkim snagama kupuju nove paromlinove. Iz godine u godinu njihov broj je rastao, a tako se mijenjala i aktivnost ljudi u Semberiji. Žitarice su preuzimale primat u odnosu na voće i povrće, a nepregledne ravničarske njive postale su prekrivene kukuruzom ili, još češće, pšenicom. Tako je Vanekov mlin neposredno uticao na to da Semberija postane žitnica kakva je danas nadaleko poznata.

"Aždaja" se ugasila

I paromlin, kao i druge novotarije starih vremena, zamijenili su novi oblici proizvodnje. Vanekov paromlin je teško preživio „mlinarsku krizu" između dva svjetska rata, a potom je uslijedila okupacija, pa nacionalizacija.

U današnjim vremenima, Vanekov mlin je ruina o kojoj Bijeljinci ne znaju mnogo. Interesovanje za njega pokazuju samo građevinski preduzimači, a i to ne zbog zgrade, koja je spomenik jednog doba, nego zbog atraktivne parcele na još atraktivnijoj lokaciji.