Žubor srca Radmile Đokić

Pjesnikinja Radmila Đokić, iako ima objavljene tek dvije knjige poezije "Stara kajsija" i "Žubor srca", što je za neke književne kritičare možda i nedovoljno ocijene njeno stvaralaštvo, ali je njeno ime u pjesničku antologiju uvrstio Pero Zubac.

Stihovi Radmile Đokić već imaju brojne nagrade, uključujući i "Pjesničku lentu". Njene pjesme objavljivane su u brojnim književnim časopisima, novinama i publikacijama - pored ostalog, u "Srpskoj vili", "Svatovcu" iz Požarevca, "Pravoslavnoj istini", beogradskom "Jesenjinu", kumanovskim "Korenima", šidskoj "Šidini", zatim u brojnim almanisima i časopisima u Podgorici, Loznici, Modriči, Šamcu, Rumi, Beogradu, Bijeljini, Sokocu i drugim mjestima.

"Učesnik sam i brojnih književnih festivala i drugih manifestacija, a ove godine, uoči Vidovdana, učestvovala sam i na tradicionalnom `Pjesničkom pričešću` kod lozničke crkve", kaže Radmila Đokić.

Ovo i još ostalo, što je vezano za ime ove pjesnikinje - članstvo u književnim klubovima "Jovan Dučić" u Bijeljini i "Savovanje" u Šamcu, te u Udruženju književnika "Sjeverac" u Podgorici i SPKD "Prosvjeta", zatim brojne nagrade i priznanja - čine ram za njenu pjesničku sliku.

Rime Radmile Đokić ulijevaju povjerenje i snaže čitaoca, krijepe mu dušu i nadahnjuju. Svaki od čitalaca mirne duše može u njene stihove udjenuti ime voljene osobe, pa da ih, kao dar na dlanu, poklone kao iskrenu ljubav. To je poezija za sve ljubavi ovoga svijeta - iskrene i postojane.

Zbirka pjesama "Žubor srca", objavljena prije nepune dvije godine, odmah je privukla pažnju čitalačke javnosti, ali i književne kritike. Mnogi od njenih poštovalaca naučili su napamet stihove pjesme "Crveno", jer je baš ona univerzalna za sve ljubavi, za sva voljenja i istrajavanja. To je duševna pjesma.

Zbog tebe sam obukla crveno,
jer sam znala da ćeš ovdje biti.
Noćas sam ti piće zabranjeno i,
sem mene, sve možeš popiti...

Početkom novembra ove godine u Srpskom kulturnom centru u Modriči zbirka "Žubor srca" nagrađena je "Pjesničkom lentom", značajnom književnom nagradom u ovom dijelu Republike Srpske.

"Lijepo je osjećanje kada dobiješ nagradu. Imam ih dosta, ali mi je još draže da su moje pjesme prihvaćene, da idu `od usta do usta, od srca do srca` i da neko - ko zna gdje, zbog čega i zbog koga - kazuje moje stihove. Možda ljepše, iskrenije i toplije od mene, ali moje stihove" - kaže Radmila Đokić.

A nagrade su još i ove: "Povelja tekstopiscu veka" za pjesmu "Krv nije voda" u Rabrovu kod Kučeva, ali i "Povelju za tekstopisca 2001. godine" u istom mjestu za pjesmu "Ljubomorna žena". Pjesma Radmile Đokić "Ni kuda, ni kome" dobila je u Bijeljini "Zlatno pero", nagradu publike na festivalu poezije.

"Posebno su mi draga priznanja Kulturno-prosvjetnog društva `Vaso Pelagić` u Pelagićevu na književnim manifestacijama `Gori lila uoči Ilina` i `Ilindanske folklorne svečanosti`", kaže Radmila.

Njoj, po svemu sudeći, nikada nije malo druženja i ljudovanja sa književnicima, pa je sa bratom Radivojem i njegovom suprugom Mirjanom, u Bijeljini, uoči Pantelindana, 8. avgusta, pokrenula književno-likovnu koloniju, na kojoj učestvuje veliki broj stvaralaca iz Republike Srpske, Srbije, Crne Gore i Beča.

"Ove godine gosti su nam bili znameniti književnici i slikari iz Golubovaca i Podgorice u Crnoj Gori. Bili su očarani našim gradom i ravnicom, ali i ljudima u dane gradske slave" - kazuje Radmila.

I tako - rima za rimom, pjesma za pjesmom, pa nastaje djelo tihe, vedre i iskrene Radmile Đokić. Ona ih slaže pobožno i s puno ljubavi. Nije onda čudno što je poodavno svrstana među najdarovitije i najpoznatije poetese ne samo u Semberiji, nego i u Republici Srpskoj.

O poeziji Radmile Đokić još će se kazivati i drugim prigodama, jer ona to i zaslužuje.

Tekst i fotografija: Tihomir Nestorović