Ponos, borba i ljubav Jovane Barbu
Od rođenja pa sve do dan danas se borim za svoje bolje sutra, za bolji život "nas drugačijih", nas nacionalnih manjina.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Ja možda jesam drugačija po boji kože, iako sam samo malo tamnija od ostalih. Možda sam drugačija po načinu govora i razmišljanju, ali u suštini sam ono što ste i vi "obični" ljudi. Maturantkinja sam Ekonomske škole u Bijeljini. I ako je za "moje" ljude čudno što me je otac pustio u školu, jer se to tako ne radi kod nas Roma, ne obazirem se.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Nisam jedino dete u porodici. Imam starijeg brata koji je prva godina Ekonomskog fakulteta i mlađu sestru koja je deveti razred osnovne škole. Sigurna sam da ste pomislili u sebi: "Kako samo troje dece? Zar vas nema mnogo više?" Mi Romi jesmo mnogobrojni, ima nas svuda širom sveta, ali ja sam zahvalna roditeljima i na ovome što imam.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Moj život nije bio bajka, iako su roditelji dali sve od sebe da nam ga učine takvim. Mučili su se i borili da nas školuju. Sve sami. Nikada nismo dobili bilo kakvu finansijsku podršku zato što smo nacionalna manjina. Nikada nisam ni tražila i molila za nešto. Koliko imam, toliko sam zadovoljna, čak i prezadovoljna. Prosto, tako sam vaspitana.
Sećam se kada mi je otac rekao: "Nije važno ko šta govori, niti je važno ko šta misli o tebi. Budi ono što jesi. Lavovski se bori za sebe. Ja neću celi život biti pored vas. Da vas branim i štitim. Nauči da se boriš sama. "Ta rečenica mi je postala zvezda vodilja.
Kroz školovanje sam se susretala sa mnogobrojnim ljudima, čudnim pogledima, predrasudama. Ali nije bilo ništa važno, sem da se izborim, pre svega sama sa sobom, pa onda i sa vršnjacima. Zaista nisam imala problema sa vršnjacima iz razreda, ali drugi, drugi nisu shvatali kako jedna Romkinja ide u školu. Ne zameram im ništa. Mi smo još uvek deca. Ali želim da vam prenesem osećanja u tom trenutku.
"Jovana imaš li šta da jedeš? Imas li šta da obučeš? ", hladnokrvno su mi postavljali pitanja.
Smešila sam se. To mi je bio štit. Niko ne može da uništi iskren osmeh.
Ali dete kao dete, izrevoltirana pitanjima dolazim kući, sedam za radni sto, uzimam papir i olovku, pišem. Tako nastaje beseda "Rom znači čovek". Sa pomenutom besjedom pojavljujem se na Višnjićevim danima 2015. godine i osvajam prvo mesto. Tada shvatam da mi je papir i olovka izlaz iz ovog čudnog sveta.
Umetnici vole da kažu da im dela nastaju sasvim iznenada, pod raznim okolnostima. A ja? Ja samo svoju nervozu i razočarenje u ljude prenosim na papir. Tako nastaju moje pobedničke besjede. Tako nastaje i ova poslednja. Sticajem okolnosti. Mom ocu je dijagnostifikovan tumor na plućima. Tada sve kreće nizbrdo. Dani isčekivanja, nade, bola. Sivilo je prekrilo moj veseli dečiji život. Opet izrevoltirana zašto baš moj otac, nalazim izlaz u olovci i papiru. Sve suze i boli moj papir je čuo. Sve molitve čule su bolničke prostorije. I uslišene su. Otac se operisao. Bolje mu je. Ali ona rana, koju svi pamtimo, ostaće do kraja života.
Baš zato želim ponekad da podsetim sebe na situaciju u kojoj sam mogla ostati bez oslonca u životu. Ne da bih sebe ponovo povredila, nego da bih bila zahvalna na onome što danas imam.
Tako nastaje beseda "Kupidon XXI veka". I opet pobednička.
Nije mi bilo lako besediti takvu besedu. Ali sam skupila snage i hrabrosti, što zbog sebe tako i zbog drugih. Moraju svi shvatiti da je život samo jedan, da ga žive punim plućma. Da ne kriju svoja osećanja. Da pomognu drugima. Kada to svi shvate tek tada možemo biti bolje i naprednije društvo.

Kupidon XXI veka
(pobednčka besjeda Višnjićevih dana 2018. godine)
Niko od nas ne zna šta ga čega danas, sutra, ni za minut, ni za dva. Baš zato budite ono što jeste, radite ono što volite, ljubite onog koga zaista, ali zaista želite. Ispunite godine pravim životom, a ni život godinama. I šta je to što govorim u ovom trenutku? Šta to najviše preti našem čovečanstvu? Šta je to što nije toliko billo zastupljeno na našim prostorima? Znate li?
To je zver koja uništava sve pred sobom, ne bira ni vreme, ni mesto, a Boga mi ni starosnu dob čoveka. Ali hajde da se vratimo na sam naslov ove besede, kaže Kupidon XXI veka. Sigurna sam da je većina vas pomislila da ću pričati o sreći, ljubavi ili radosti. Ili mislite da mi je za ovu besedu inspiracija bila simpatija? Ne, naprotiv. Za ovu besedu inspiracija mi je bila empatija. Mit o Kupidonu je svima već poznat. Nestašni mali dečak, potpuno slep, u ruci luk, na ramenu zakačena torba sa strelama, leti i gađa ljubavnim strelama koga stigne. Ni sam ne zna koga je ustrelio, ali je siguran da je meta pogođena. Tako i ova zver. Luta, traži, a gle pogodio je. Svaka strelica različita bolest, svaka ona boja na oštroj streli drugi čovek. Samo što ona sa sobom ne donosi ništa lepo, samo tugu i bol, što pojedincu tako i njegovim bližnjim. Ta zver je nemilosrdna, grize nas postepeno, ta zver nosi ime Rak. Neko tu zver zove tumor, neko karcinom, ma ni sama više ne znam kako. Ali ja ga zovem Kupidon, moj zao Kupidon XXI veka.
I nisam ovde da vam držim predavanja o tome ko kako zove ili kakva je to bolest. Mislim da već svi znamo. Ovde sam da vam približim osećanja obolelih i njihovih bližnjih.
Pogodi, štipne, baš kako mu i sam naziv kaže uhvati kleštima, zagrize, gricka, ma sve na jednom iznenada. Nažalost čovek tek tada shvata šta su prave vrednosti života.
Znate, svako od nas je drugačiji, svako od nas shvata život na drugačiji način, ali bolesni ljudi igraju na sve ili ništa. Smrt, ravna linija. Ili znate kako kažu da zdrav čovek ima hiljadu želja, a bolestan samo onu jednu. Da ozdravi i da proživi još malo.
Zašto ste toliko okrutni prema sebi? Zašto ste nezadovoljni sobom? „A Bože nemam najnoviji telefon!" Pa zer je to bitno? „Evo ti sine telefon samo ti meni budi srećan!" Ne, verujte mi, to nije sreća. Ili :" Šta ću sad? Imam bubuljicu na sred čela, kako ću u grad?" Ljudi postajete smešni, eej smešni.
A jeste li ikada videli teškog ratnog vojnog invalida? Ja jesam. I znate šta? Ne sme da izađe na ulicu zbog vas, zbog vas i vaših predrasuda. Kaže: „Ne mogu. Svi me gledaju čudno. Nemam desnu stranu vilice." A zašto je nema? Pitate li se? Pa borio se i branio svoju otadžbinu. Borio se za vas i vaše bolje sutra. Da bi vi danas slobodno šetali, da ne kažem šetkali po našem novom korzu. A šta vi radite? Prelazite na drugu stranu ulice, hvatate se za novčanik sa pomisli da će vam ukrasti novac. Ljudi, sve se danas može popraviti, pa i ta prokleta vilica, da rećiću prokleta. Ali duša kada se jednom ukalja teško se posle može iščistiti.
Sećam se kada su mi postavljali pitanja: „Jovana kako si? Kako ti je tata? Jel se izlečio?" E to su bila najgora moguća pitanja na koja i dan danas ne znam odgovor. Jeste li svesni da takvim pitanjima vraćate čoveka na prošlost i na teške trenutke? Da, mog oca je Kupidon uzeo pod svoje. Molim vas da mi ne zamerite što ne kažem tumor ili karcinom. Ne mogu, nekada mi bude zaista teško. Ali znate li šta možete reći bolesnom čoveku ili njegovoj porodici? Pre svega možete ih nasmejati, usrećiti, otvoriti im srce i dati im iskren osmeh nade. Verujte mnogo bolje daluje nego postavljati razna prazna pitanja. Dakle, učinite da se oseća prihvaćeno i srećno ma kakva bolest bila. Ma sve da je ostao i jedan jedini bedni dan života učinite mu najsrečnijim. Nemojte biti škrti u pokazivanju osećanja. Plačite, smejte se, radujte se kad god poželite. Život je samo jedan. Molim vas da shvatite prave vrednosti života na vreme, jer posle možda bude kasno, kažem možda.
Ja stojim pred vama sa neverovatnom snagom u glasu, a tu snagu sam osetila kada smo bili na ivici života ili smrti jednog člana porodice Barbu, a opet svi zajedno. Porodica i ljubav zaista jesu najbitniji. Naša najveća snaga i slava nije u tome da nikada ne padnemo, nego svaki put kada padnemo i kad nas najviše gaze da se podignemo što jači i bolji ljudi. I zapamti te još nešto- dok živiš budi zaista, ali zaista živ!











