U smiraj godine, hrane i dobre volje puna kuća!

Tradicionalno, zimine se uređuju krajem novembra, a planiranje je vrlo bitno za uspješno održavanje svinjokolja.

Datum treba biti ranije određen i nikako u mjeni, a ljudi koje domaćin očekuje - na vrijeme obaviješteni. Oni su obično pomagači majstoru koji mu trebaju olakšati posao i rasteretiti ga preuzimanjem dijela obaveza na sebe.

Majstor za svinjokolj najčešće je čovjek koji se u sve razumije i koji pored ovog posla radi i niz drugih, kao što su sjemenjenje krava, sječenje u šumi, pelcovanje kokoši, postavljanje crijepa, glavni aščija u selu i slično.

Ko će raditi koji posao, određuje majstor, a ako se radi o uhodanoj ekipi, pomagači se između sebe dogovore, jer se kroz godine iskustva svaki od njih usko specijalizirao za određenu oblast.

Kako bi sebi olakšao teret, ali i spriječio nepotrebno umaranje drugih, domaćin je dužan procijeniti težinu posla, prema broju svinja koje će klati, te pozvati dovoljan broj ljudi. Bude li ih previše, izgubiće se na efikasnosti.

Nakon što se dobrim planiranjem domaćina, prikupi ekipa, sva težina posla se "slomi" na leđima dvojice, a ostali, što je  sasvim normalno, se griju uz vatru i cijeli dan uz rakiju i pivo prebiraju važne teme. Podrazumijeva se - dnevnopolitičke.

Idealan omjer ljudi i svinja koje treba urediti treba biti otprilike 2:1. Naravno dan ranije domaćin sa svojom porodicom priprema sav alat, pribor i prateću opremu potrebnu za rad. Ono čega nema, obično se posudi od komšija.

Posao počinje ranim jutrom, zorom ranom. Još prije svitanja, domaćin postavlja sadžake i na njih ''montira'' oranije, a zatim donosi dovoljno zaliha drva za vatru. U oranijama zagrijava vodu koja će mu poslije poslužiti za "šurenje".

Prije početka svih radova se ispija jutarnja kafa, čaj i obavezno rakija. Rakijica će pripremiti organizam za nisku temperaturu. Naravno, ne radi se gladnih stomaka pa se za doručak sprema i poslužuje ''meso na krompiru'' i salata od kiselog kupusa (žuta kao dukat) uz vruću lepinu koja se još puši.

Na dvorištu domaćina, glavnog majstora i pomoćnike, treba čekati sav potreban alat.

Pod tim se podrazumijevaju sadžaci, korito za šurenje, strugače, lanci za okretanje, sajla za izvlačenje, oranije, mješači masti, rem ili čengele, radni stolovi, noževi, masati, mašinice za sitnjenje mesa, mašina za punjenje kobasica...

Noževi glavnog majstora ne uzimaju se u ruke ni po koju cijenu, čak ni za samoodbranu. Svaki od njih ima svoju namjenu i majstori o njima mogu pričati danima: od kakvog su materijala, jesu li savitljivi, gdje su kupljeni, kako se oštre... Najčešće za vrijeme radova se čuje ''pa đe taj nađe'', ''kako njega odma potrefi''...

Nakon ubijanja zimine slijedi dizanje na čengele ili rem, a tu treba da se dobro potegne i da se stisnu zubi. Naravno, posle svake odrađene radnje trgne se po jedna.

Na čengelama se ''kalabuči'' meso. Najprije se dijeli na dvije polutke, a potom majstor odvaja iznutrice - jetru, želudac, pluća, srce i bubrege koje ostavlja za obarine. Potom se uzima obavezni uzorak. Obično je to komadić mišića uz kičmu koji se nosi na analizu u veterinarsku stanicu. Ukoliko je uzorak negativan, nastavlja se proces obrade. Zatim se odvaja slanina, meso, kosti, potom se nosi na stolove za obradu koju majstori sređuju, najčešće po želji domaćice.

Oni koji imaju mišiće, koji su građeni kao "regali" najčešće melju meso za kobasice i druge potrepštine. Neki drugi mlađi, može se reći i taze oženjeni, najčešće pune kobasice.

Vješti majstori svog zanata uređuju i kroje meso, odvajaju slaninu čijim se šarenilom domaćin diči i hvali. Ipak ovi drugi mu govore da takva ''adidas slanina'' nije od hrane već od lopate.

Takav kvalitet se znači najčešće dobija kad npr. zimina njuškom prevrne korito iz koga jede i onda dobije lopatu preko leđa od domaćina (urbana legenda).

Rado majstori nađu vremena za predah pa nakvase grlo sa po nekom ljutom. Pljušte tada i najljepše zdravice koje nagovještavaju dobro raspoloženje u vrijeme praznika koji su nam na pragu, ali i šale na račun najčešće domaćina.

Potom slijedi pitanje upućeno svima - Jel' jel ko bio na regati?

Onaj koji se javi najčeće i dobija od majstora ''veslo'' tj. mješač da mješa čvarke i pazi na mast.

To je ujedno i najodgovorniji posao, koji u zahtjevnom poslu oko kazana, u kome suze od dima frkte kao nokti, ne pravda ni jednu grešku. S razlogom je od starijih ostala uzrečica ako neko pogreši ''ode mast u propast''.

Mast mora da se mješa stalno i na dobroj i odgovarajućoj temperaturi da ne bi pokipila što znači samo veslaj i nemaš brige. Čvarci i mast se vade najčešće kada to glavni majstor kaže.

Što se tiče mesa ono se posle dobro usoli i drži u salamuri, a zatim nakon najčešće petnaest dana diže u sušare ili pušnice (kobasice i kosti znatno ranije).

Drva koja se koriste za loženje moraju biti najprije suva i ''tvrda'' jer od kvaliteta drveta takođe znači kako će biti meso osušeno. Najčešće je to bukva, grab, džanarika. Da ne zaboravimo tu još brdo nus proizvoda kao što su krvavice, pihtije, švargle. Na kraju svih poslova najčeće se može čuti da je sve urađeno po JUS-u.

Zato bila duga ili kratka, oštra ili blaga zima domaćinima koji su dobro odgajili zimine i posao završili na vrijeme ona ne predstavlja problem. Hrane i dobre volje je sada puna kuća. Kapa nakrivljena!

Majo