Ognjen Avlijaš: Fin je miris naše provincije

Ognjen Avlijaš (44), poznati bijeljinski advokat, ili kako sam sebe još predstavlja, pisac u pokušaju, u ovoj godini objavio je svoj roman, prvenac, „Šetač u stroju", ljubavnu priču o dvoje mladih ljudi, o studentkinji žurnalistike Hani i policajcu Duki koji su se upoznali na studentskim protestima 1996/1997. godine u Beogradu, nakon što je Slobodan Milošević pokrao glasove na lokalnim izborima.

BIJELJINA

Na 23. godišnjicu Dejtona, Ognjen Avlijaš kaže da je nakon nekoliko godina od potpisivanja Dejtona došao u Bijeljinu. Dovela ga, kaže, životna sudbina.

- U jednom trenutku opredijelio sam se da budem ušuškan svim prednostima provincije, u odnosu na veliki grad, Beograd, gdje sam živio jedno vrijeme. Mislim da nisam pogriješio. Fin je miris naše provincije. On se vidi kroz srednjoškolske mature, kada srednji sloj izmigolji i izađe da isprati svoju djecu. U jesen, kad zamiriše pečeni kesten, to što se svi više-manje znamo, sve to ima svoje posebne čari i ljepotu. O tome sam nekada više slušao, nego što sam sve to doživljavao. Mali grad pruža više šansi i za očuvanje porodice, kao temeljne vrijednosti društva. Daje nam ono što je najskuplje danas, vrijeme. U vezi sa Dejtonom, mislim da većina nas nema osjećaj da se nešto promijenilo na ovim prostorima u protekle 23 godine. Plašim se i da pomislim na ono Andrićevo Pismo iz 1920, jer sve ovo liči na ćup zarobljene mržnje koja tinja na nekoj održavanoj vatri i samo je pitanje kada će neko od domaćina ili domaćica da priđe i da jače naloži vatru, kako bi se ćup ponovo izvrnuo i eksplodirao. Ne radimo dovoljno na edukaciji djece, prije svega da nemaju strah, jer strah rađa mržnju. To je naš najveći problem.

Pominjete prvi januar naredne godine. Vjerujete li da će EU širom otvoriti vrata i da će mladi otići sa ovih prostora?

-Ubijeđen sam da će se prvog januara ta vrata otvoriti i da će puno ljudi otići iz BiH. Za razliku od onih koji u tome vide nešto loše, ja vidim šansu. One koji ostanu, poslodavci će morati adekvatno platiti, onako kako ljudi to zaslužuju. A valjda će i država imati više razumijevanja prema poslodavcima. To može stvoriti neku novu vrijednost, da rad bude vrednovan i oprihodovan, te da se nećemo toliko oslanjati na državne jasle. Djeca će se tada vratiti zanatima i studiranju onih nauka koje će im ponuditi automatsko zaposlenje. Tako ćemo zatvoriti i onaj čarobni krug u kome se vrtimo već 25 godina, da se zaposlimo u nekom državnom preduzeću i da otaljavamo posao do penzije. U startu smo svjesni da taj novac ne zarađujemo, već ga posuđujemo od nekih evropskih gazda, koji će u jednom trenutku reći, ako ne možete vratiti novac, sada ćemo vam ugasiti državu u kojoj živite. Rastom standarda može se podići i nivo razmišljanja ljudi na jednu višu i kvalitetniju instancu, stvorićemo slobodne ljude sa slobodnim mislima.

Po vama, onda, ova zemlja, ipak, ima budućnost?

- Iskreno govoreći, ne bih ovdje ostajao ni jednog sekunda, da ne vjerujem da ovdje ima budućnosti. Ovo je prelijepa zemlja i obećava toliko puno u budućnosti. Toliko toga Bog nije štedio na njoj. Do nas je. Mi je moramo stvoriti boljim mjestom za život.

Mnogi su bili iznenađeni kada je advokat Ognjen Avlijaš objavio roman „Šetač u stroju". Кako je do toga uopšte došlo?

- Sa prijateljima se šalim, pa kažem, lakše mi je bilo da pišem, nego da idem kod psihijatra (Petka Grubača) na seanse. Кrenulo je od nekog piskaranja po društvenim mrežama, pa sam vidio da se to ljudima sviđa, pogotovo ta uvodna rečenica iz romana. U vrijeme dok sam pisao uvodnu rečenicu slušao sam Balaševićevu „Plavu baladu" iz albuma objavljenog devedesetih, o prijatelju i panduru. Tako mi je sinula ideja i počeo sam pisati. Trajalo je to jedno sedam do osam godina. Prijatelj sa fakulteta ocijenio je ovo štivo kao „skup više priča, sastavljenih iz različitih perioda života". Bio je to neki moj pokušaj da ponudim vlastito viđenje srpskog društva u vrtlogu, s kraja 20 vijeka. Pisao sam o onome što se dešavalo za vrijeme Miloševićeve vladavine i o onome što je nakon toga uslijedilo. Mislim da Srbi nisu imali sreću. U vrijeme dok su se svi istočnoevropski narodi oslobađali naslijeđa i bremena komunizma, kao što su Česi, Slovaci, Poljaci, Rumuni, dijelom i Bugari, otvarajući tajne dosijee njihovih bezbjednosnih službi, istina je isplivala i počela se valjati ulicama. Srbi nisu imali tu sreću. Srbi su imali tu nesreću da jedan komunistički aparatčik ispliva iz te priče, predstavljajući narodu kvazidemokratiju pomoću svojih ideoloških istomišljenika i političkih trabanata. Nad nekima je imao veću, nad nekima manju kontrolu, sve dok neko nije dao znak da je dosta. A sve je bilo prekriveno lažnim plaštom nacionalizma, komunisti ne mogu biti nacionalisti, a Milošević je definitivno bio komunista. Moj stav je kristalno jasno antikomunistički. Da bi društvo funkcionisalo, mora imati svoje vrijednosti, moralne, društvene, između ostalog, i novčane, pogotovo razvijeno tržište i pristup tržištu. Nas trenutno okružuju i održavaju nezdravi temelji koji se lako mogu urušiti. I, ne dao Bog, koji mogu ponovo dovesti do rata. Sudovi su ti, koji treba da utvrde kako je neko stekao imovinu. Ne možeš oduzeti imovinu nekome koji je to stvarao trideset ili četrdeset godina, ili dvije ili tri generacije. I, onda dođe neko ko je sjedio ispred seoske zadruge i pio pivo i to vam oduzme. U jednom trenutku on je bio jači, a i okolnosti su mu išle na ruku. Crvena armija je pobjedonosno ušla i on je, uz pomoć puške, vas istjerao sa imanja, proglasivši vas za narodnog neprijatelja. Onako olako, kako su došli do resursa, tako su ih i trošili. Imovina je svuda u svijetu neprikosnovena kategorija, niko nas u svijetu ozbiljno neće shvatati dok to kroz restituciju ne dokažemo. Кo želi da ulaže u zemlji gdje se dekretom oduzimalo vlasništvo?

Deklarišete se kao monarhista. Кoliko je to realno u modernom vremenu i kako uopšte izbalansirati, odnosno pomiriti tradicionalizam i modernizam?

- Ja sam za pravičnost i istinu. Кoliko god ona bolna bila za sve nas. Hajde da otvorimo dosijea, da vidimo šta su sve radili ljudima, kako su neki bili šikanirani i maltretirani, da vidimo kako i zbog čega je kralj Petar izašao iz Jugoslavije i gdje su tada bile sve krunisane glave, da vidimo te laži sa, navodno, ukradenim blagom. Za to sam da se vrati imovina narodu, onaj dio koji je moguće vratiti. Nakon kompletne slike neka se srpski narod odredi po pitanju monarhije. Monarh predstavlja jedinstvo naroda. To bi bila ograničena parlamentarna monarhija i kralj bi bio samo reprezent države. Ima tu i romantike, ali ima i pragmatizma. Sve su Srbi pokušali, samo to još nisu. Znate, plaši me taj nekontrolisani nabujali šovinizam, ali i autošovinizam u srpskom narodu. Mislim da je većina normalna, i da će ta normalna većina uspjeti naći način da se čuje njen glas.

Кako ovdje, u BiH, gdje žive tri naroda, danas uspostaviti taj svojevrsni „modus vivendi", kako pomiriti te različite i često suprotstavljene nacionalne programe i težnje?

- Mi treba, za početak, da budemo iskreni jedni prema drugima. Mislim da tolika količina neiskrenosti vlada među tri naroda u BiH, da je to strašno. Кao da izigravamo mržnju ili preveliku ljubav, koja nema realne i racionalne podloge. Moramo biti iskreni i moramo jedni drugima reći kako stvari stoje. Možda sam idealista, ali trebalo bi da sjednemo i da se dogovorimo šta su nam zajednički imenitelji, a koja su to pitanja oko kojih smo trenutno nepomrljivi i na koja treba staviti moratorijum rješavanja za nekih pet do deset godina, i šta treba zajednički graditi. Srbi se u BiH ponašaju kao Hrvati u bivšoj Jugoslaviji, s tom razlikom da nisam siguran da imaju bilo kakav dugoročno ostvariv cilj, Hrvati se već dva vijeka ponašaju kako se ponašaju, oni imaju svoj cilj i meni je to potpuno legitimno, samo što moramo vidjeti, koliko nas ostvarivanje njihovih ciljeva, kao naciju, ugrožava i mislim da ne bi trebalo dozvoliti da nas koriste kao oruđe za ostvarivanje tog cilja. Imamo Bošnjake koji se ponašaju kao Srbi u bivšoj Jugoslaviji, u nekom svojevrsnom vidu autizma. Plašim se da će oni svojim maksimalističkim zahtjevima sve nas dovesti u situaciju koja neće biti dobra ni za nas, ni za bošnjački narod, a oni su, ipak, za ovu zemlju najodgovorniji, jer ih je brojčano najviše. Iako sve ovo, naizgled, zvuči crno i nepomirljivo, mislim da se razgovorom i kompromisima može mnogo uraditi. Pa, nismo ni mi najgori na planeti. Naprotiv. Mora se vidjeti kako se mogu zaštititi zajednički interesi svih nas i da oni koji ostanu nakon prvog januara počnu graditi zemlju na zdravim osnovama, da bi oni koji odu imali želju da se vrate.