Tihovanje na račanski način

Tek kada se prošeta kaljavim putem, jedinom preostalom, a nekada glavnom ulicom u ubogoj Rači, pa se starim, iskrzanim stepenicama priđe rijeci, na mjestu gdje su nekada pristajali brodovi, shvati se šta znači usamljenot i pustoš. Šta znači samotinja. Nigdje nikoga. I nigdje ništa. Jedino duva ustoka, košava, koja - kada se istutnji Panonijom - stigne do Rače, pa se u njenom zaleđu odbije od prostranih sremskih hrastika, krene uzvodno uz Drinu da se negdje i nekako istanji i nestane.

I rijeke se na početku ove zime istanjile. Nestalo im vode. Objema. Plahovita Drina na ušću cibulji, a voda joj grgolji između sprudova, zaostalh klada, panjeva i svega onoga što je donijela ovdje čak od Šćepan-polja. Sava se stisla, potonula do samog dna. Voda joj se umirila, pa se čini da ne zna na koju će stranu krenuti. I nju su okovali sprudovi, kamenjari i nanosi pijeska.

"Sve je stalo na rijeci. Jedva i čamci prolaze. Nikada ovako nije bilo. Nivo joj je ispod nulte tačke na mjernoj stanici. Nekada je Sava zime dočekivala nabrekla od vode, silna i mutna, a Drina je drobila i udarala po staračama i otokama... Sada, eto, došlo posljednje doba - čudo neviđeno" , kazuje gospođa Ljiljana Milivojević, jedna od dva preostala stanovnika „glavne ulice" u Rači, u kojoj je i rođena u vrijeme kada je ovo mjesto bilo uzavrela varoš.

Drugi stanovnik, takođe rođeni Račanin, jeste glasoviti hirurg Milivoje Kićanović, sada penzioner. I on je usamljen. Kuća mu je na kraju ulice, tamo gdje su nekada stajali vozovi, a preko rijeke polazila skela njegovog oca Saje.

"Prije nekoliko mjeseci Savom je prošao hrvatski brod, ali sa pola gaza. Jedva se provukao između sprudova. Umalo da se nasuče... Stalo je sve na rijeci... Nema ni alasa... Nedavno je na površini vode bila melasa iz neke šećerane. I ona se nahvatala na obale... Zna Savina voda na koju će stranu, ali nema snage za brži tok. Čeka duge kiše ili snjegove, pa da se vrati" - kazuje doktor Kićanović.

Teška samoća u Rači. Davi. Ne vidi se odakle dolazi, ali pritišće. Naši sagovornici zagledaju se čas u rijeku, čas u pustu ulicu, čas u samo nebo. Čini se kao da traže odgovor na pitanje: Šta se to dogodilo sa njihovim rodnim mjestom, koje je nekada vrilo od života?

"Bruka je ovo šta je urađeno od Rače. Ovo je bogomdano mjesto pored rijeke. Kao stvoreno je za turizam, ali i za život... Šteta... Seljaci okolo bacaju štenad, a ona ili završe pod točkovima automobila ili nekamo nestanu. Ali uvijek ih je ovdje po nekoliko. Sada imamo ljubimicu - neku napuštenu kerušu pulinske rase... Šteta... Šta bi od Rače? Kao da je neko ureče" - jadikuje za prošlim vremenima Ljiljana.

A nekada je u Rači bilo ovako: Sve hotel do hotela, trgovinska radnja jedna do druge, skela neprestano dodiruje sremsku i sembersku obalu, žičare danonoćno prenose robu s jedne na drugu stranu rijeke, stižu lađe - one bijele, putničke i one što vuku šlepove.

Pjevala je nekada u Rači i legendarna Sofka Nikolić, a svirali šabački Cicvarići. Trgovci, apotekari, ljekari, oficiri, domaćini - koljenovići u tek kupljenim automobilima dolazili su u Raču „serbez" provoda. Bilo tako nekada, a onda su došla moderna vremena. Prvo je ukinuta pruga od Ugljevika do Rače, pa su vozovi od Šida, preko novog mosta, direktno išli do Bijeljine. I obratno. A onda su otplovili brodovi i odvukli barže, kafedžije su zakapijale hotele, utihla je pjesma.... Zamrla je Rača.

Nekada je tako bilo, pa se varošica budila i širila. Sudeći po sadašnjem tihovanju, na početku još jedne zime, nema te sile koja bi stanje okrenula nabolje. Nema snage ni da pokrene umrtvljenu vodu rijeke Save. Nema je, pa nema.

U Rači zastudjelo. Gospođa Ljiljana namiri kokoške, nahrani pulinku, pa sjedne uz prozor i gleda na oplićalu rijeku. Pokatkad uzdahne za vremenima prošlim, pa se onda zagleda niz opustjelu ulicu, čekajućui da se neko pomoli...

Doktor Kićanović je načinio kuću da prozori njene najveće prostorije, u kojoj je zažaren kamin, gledaju na rijeku. Sjavi posao po dvorištu, pa i on sjedne pored prozora. A prijeko, u Sremu, ustoka povija ogoljela visoka stabla mladih topola.

To je pouzdan znak da je stigla zima u Raču. Duga, dosadna i tihovna.

Tekst i fotografija: Tihomir Nestorović