Jovan je dio Bijeljine! Pročitajte njegovu životnu priču

Da su granice samo u "glavi", potvrđuje životna priča Jovana Jovanovića, koji od rođenja boluje od cerebralne paralize.

Neizlečiva bolest nije ga spriječila da završi srednju ekonomsku školu, zaposli se u nekadašnjem tekstilnom gigantu "Kurjak", gdje je radio kao knjigovođa punih 25 godina, što je bio uslov za odlazak u invalidsku penziju.

Jovan je čaršijski tip čovjeka, koji sve prati, druželjubljiv je, neposredan i jako komunikativan, i jedna od rijetkih osoba sa invaliditetom koja ne živi život u sjenci, nego neprestano teži ka ostvarenju svojih snova i želja.

Dok je bio mlađi, mnogo je putovao. Jovan kaže da je još uvjek u životu automobil sa ručnim komandama, sa kojim je stizao do Beograda i Zagreba na fudbalske utakmice njegovog omiljenog kluba - Crvene Zvezde.

Ali pamti Jovan i one dane kada je na štakama, kao dječak, sa upornošću svaku prepreku prevazilazio, sve dok u 14. godini života nije dobio kolica sa tri točka, koja se ručno pokreću, a koja, i dan danas, ponekad koristi...

Kretanje i uopšte život, bilo mu je u velikoj mjeri olakšano, kada je prije 12 godina od Gradske uprave dobio motorizovana kolica, u kojima ga danas najčešće možemo sresti.

Međutim, Jovan tvrdi, da mu je svih ovih godina, najveća podrška porodica, prvo njegovi roditelji, a potom sestra i zet, sa kojima živi u porodičnom domu.

Jovan nikada nije doživio loše iskustvo, jer kako on kaže, uvijek postoje dobri ljudi koji će ti pomoći, samo je važno da se ne povlačiš u sebe i ne gubiš nadu.

Na pragu sedme decenije, Jovan nema neostvarenih snova, jer sve što je želio, on je i ostvario, što je glavna odlika njegove ličnosti, koja se ogleda u nadljudskoj upornosti da sve fizičke i psihičke barijere prevaziđe kao prepreke.

Kada govori o prošlosti i mlađim danima, jedino mu nedostaje taj miran način života, taj ušuškani ritam grada, kojim je odisala bijeljinska čaršija.

Jovan ne dozvoljava da ga današnja gradska vreva i užurbanost poremeti u dnevnim aktivnostima.... Jer Jovana Jovanovića, svakog dana, bilo da je kiša, snijeg ili tropski vruće, možete sresti u gradu, kako razgovara sa starim poznanicima i prijateljima, a najveću radost pričinjava mu vrijeme provedeno sa jednogodišnjim sinom od sestrine kćerke, unukom Mihajlom.

Đurđa Jakov