Veliki intervju sa Sinišom!

Bijeljinski Dom omladne adaptiran je i renoviran krajem osamdesetih godina prošlog vijeka. Na čelu tih investicija bio je naš sugrađanin Siniša Kajmaković, koji je nakon toga postao i direktor ove institucije. Siniša se krajem osamdesetih vratio sa studija u Sarajevu gdje je bio veoma aktivan u kulturnom i političkom životu tog grada.

- Studirao sam političke nauke, i već na prvoj godini postao zamjenik sekretara partijske organizacije. Sekretar mi je bio Vojislav Šešelj. Kada je on otišao u vojsku na drugoj godini ja sam izabran za sekretara, a u trećoj i za predsjednika Studentske organizacije mladih.

Radio je u čuvenom omladinskom klubu Rebus gdje su se okupljali sarajevski umjetnici. Ubrzo je postao predsjednik Komisije za kulturu opštinske konferencije omladine Centar Sarajevo koja je imala najveći broj mladih pop rok demo bendova, tačno 178.

- Moj brat od tetke je Mirko Srdić, poznatiji kao sarajevski roker Elvis J Kurtović, osnivač new primitives pokreta, kasnije i autor Top liste nadrealista. On je pravio parodiju na srajevski primitivizam tog vremena. Živio je na Koševu, prve komšije su mu bili Nenad Janković, pozntiji kao dr Nele Karajlić, Sejo Sekson...Bila je to sjajna priča, vrijeme renesanse sarajevskog pop i rok pokreta.

Po povratku u Bijeljinu 1984., na poziv predsjednice opštine Dare Tešić preuzima KUD „Semberija".

- Radili su u neuslovnim prostorijama. Iskoristio sam priliku kada se HES služba preselila iz Majevičke ulice (sada ambulanta porodične medicine), bukvalno sam ukrao ključeve od sekretara, prof Pantelije Sekulića, i rekao mu da ih ne traži, jer ću ja da adaptiram te prostorije. On je to prećutao i donijeta je odluka da to budu prostorije KUD-a.

KUD se ubrzo preselio, a taj prostor i dvorište postali su kulturno stecište predratne Bijeljine. Tu su održavane ljetnje večeri, nastupali su pjevači, poznati glumci (Ljuba Moljac, Radoš Bajić, Josip Pejaković, Milenko Pavlov...) su izvodili monodrame. Dešavalo se da saobraćaj u ulici zbog gužve bude zaustavljen.

- Bio sam na mjestu predsednika KUD Semberija sve do 1990. godine i to je bilo vrijeme renesanse. Godišnje smo išli po šest, sedam puta u inostranstvo, napravili smo fundus koji i dan danas dominira fundusom narodnih nošnji, nove koreografije... Doveo sam Gorana Perkića za umjetničkog rukovodioca i koreografa.

Krajem 1986. Siniša je imenovan za direktora invesitcije Doma omladine u adaptaciji i nadogradnji.

- Tada mi je proradio taj damar organizatora. Bilo je malo para, odlukom Omladinske konferencije započeto je renoviranje. Predsjednik izvršnog odbora je bio Vlado Savić, rekao je idemo pa šta Bog da. Imali smo nekih para od ratnih skloništa, te pare su posebno odvajane i uglavnom su stajale neiskorištene.

Međutim, nedostajalo je još novca. Siniša odlazi kod Rake Đokića, koji je tada bio menadžer Lepe Brene, Miroslava Ilića, Šovinističke farse...

- Pitam ga da li može za neku damping cijenu da se dobije Lepa Brena i Slatki greh za koncert na stadionu u Bijeljini, jer mi trebaju pare da zatvorim investiciju. Dao mi je za simboličbu cijenu. Na koncertu je bilo 9.000 ljudi. Cijelu noć smo brojali pare. Prikupili smo oko 40% od investicije za Dom omladine.

Te godine je Dom kompletno adaptiran. Uređen je toalet, dograđen je i stavljen u funkciju prostor Muzičke omladine, a velika sala je kompletno uređena i postvljene su nove fotelje.

- Isak Izić je projektovao adaptaciju tog prostora i bio je savršeno funkcionalan. Imali smo čak i malu scenu na bini, zvali smo je 57, po uzoru na sarajevski Teatar 55 koji je imao 55 stolica. Tu su igrane neke male predstave, mono i duo drame.

23. februara 1988. Dom omladine je ponovo stavljen u funkciju nakon adaptacije. Siniša Kajmaković je bio na čelu Doma dvije godine.

- Moj koncept je bio da on zaista postane stecište mladih i ustanova reproduktivne kulture sa multifunkcionalnim sadržajima, a svakodnevno je bilo više sadržaja. Najave smo objavljivali na tadašnjoj Radio Bijeljini i u Semberskim novinama, flajere smo dijelili po privrednim kolektivima. Imali smo spiskove poklonika različitih oblasti umjetnosti, tako da smo tačno znali koji profil zovemo za dramske predstave, a koji npr za komedije.

Sala Doma omladine je uvijek bila prepuna, tražila se stolica više, predstave su često igrane, a u funkciju se vratilo i amatersko pozorište „Scena" sa svojim kultnim predstavama. U to vrijeme su se kulturne institucije, kao i sve druge oblasti nadogradnje, finansirale iz SIZ-ova tj fondova. SIZ kulture je odvajao novac i Dom omladine je dobijao mali iznos.

- Mi smo na ljetnjoj sceni imali šankove, roštilje. Prodavali smo toliko coca cole nedeljno da ljudima u fabrici u Beogradu nije bilo jasno gdje idu toliki kamioni njihovog pića. Tu je tokom ljeta bio centar svih kulturnih dešavanja. Na scni ispod lipe sa prekrasno oslikanom scenografijom koju su svake sezone radili bijeljinski umjetnici volonterski, nastupali su Kemal Monteno, Ranko Rihtman, Jadranka Stojaković, Duško Trifunović, džez i bluz bendovi... U omladinskom Klubu su nastupali svi tada popularni pop i rok bendovi, a okupljalo se i po hiljadu mladih. Mnogi izvođači su jedva čekali da dođu u Bijeljinu. Bilo je mogućnosti na bezbroj mjesta da se zaradi novac, odvodili smo personal na vašare, radili su po nekoliko dana, dešavalo se da po cijelu noć brojimo ono što smo zaradili, a posle za te pare dovedemo Arsena Dedića.

Zaposleni u Domu omladine su imali najveće plate u gradu, a pozajmljivali su novac tada najvećem izvozniku Željezari.

- Kultura nije trošak, već investicija u istinske vrijednosti koje nadograđuju čovjeka. Kulturu treba finansirati, ali treba znati i zaraditi. Novac iz SIZ-a je bio mali, mnogo manje nego što se danas izdvaja za kulturu, ali smo zarađivali.

Kao jedan od najvećih uspjeha za vrijeme upravljanja Domom omladine, Siniša izdvaja povratnički koncert sarajevske grupe Indeksi. Još kao student u Sarajevu bio je očaran njihovom svirkom, i velika želja mu je bila da se grupa nakon pet godina pauze vrati na scenu baš u Bijeljini.

- Čini mi se da su jedva dočekali da ih neko pokrene. Došli su dan pred koncert, vježbali repertoar, odradili dva koncerta. Nakon toga više nisu svirali do posle rata. Druga stvar na koju sam posebno ponosan je što sam doveo Jadranku Stojaković. Nije htjela da radi mali nastupe, posvetila se slikanju i grafikama. Moja ideja je bila da joj priredimo izložbu, na šta je pristala. Uradili smo katalog, izložba je bila na spratu Doma omladine. Nakon otvaranja održala je koncert, bio je tu i Duško Trifunović koji je govorio svoje stihove.

Nakon dvije godine, Siniša odlazi iz Doma omladine i otvara restoran „K'o nekad u osam".

- Spletom nekih okolnosti, jer vam ne opraštaju uspjeh, morao sam da odem. Našao sam partnera koji je bio predsjednik zajednice klubova Jugoslovena u Sjevernoj Vestvaliji, koja obuhvata nekoliko njemačkih gradova. Klub Jugoslovena „Džemal Bijedić" u Remšajdu je bilo najomiljenije mjesto mladih sportista i umjetnika. Tamo je bilo dosta naših ljudi sa ovih prostora. Pokojni Neđo Šakotić je došao sa ozbiljnim kapitalom i želio da započne neki biznis, predložio mi je da radimo zajedno. Imao sam ponudu SIZ-a sporta koji je raspolagao stadionom da uzmemo prostorije koje nisu ničem služile i da otvorimo restoran.

Ljetnja bašta je imala oko 400 mjesta i pozornicu na kojoj su održavani koncerti. Ovdje je održan i jedn od poslednjih koncerata Tome Zdravkovića.

- Pokušao sam da to ne bude samo restoran. Međutim, često se dešavalo da dođu neki sumnjivi ljudi, izazovu kavgu, polupaju inventar, pa se gosti raziđu. Shvatio sam da namjerno prave incidentne situacije. Nije više išlo, pa sam prodao restoran čika Jovi Karaliji.

Počinje rat, Siniša je mobilisan i postaje pomoćnik za moral i vjerska pitanja i pomoćnik komandanta prve Semberske brigade.

- Tu sam u činu poručnika prveo neko vrijeme pa su me prebacili za komadanta bataljona gdje sam bio skoro tri i po godine. Ponosan sam na sebe, iako su me mnogi satanizovali zbog navodnog pomaganja u spašavanju Bošnjaka i pretjeranoj brizi o njima. Oni će uvijek biti moje komšije koje su ostale tu i nikom nisu ništa skrivili.

Bez posla i izvora egzistencije, 1993 godine Raka Đokić koji je osnovao ZAM, prvu privatnu diskografsku kuću, nudi mu posao.

- U Bijeljni osnivam Muzičku produkciju Renome, čiji je kum bio Zoran Milošević. Izdajemo tu i tamo ponešto iz mirnodopskog opusa, ali tu su uglavnom pjesme sa ratnim prizvukom. Dolazi mi Zoran Kulina sa linije fronta sa Dobrinje, sa Pericom Simonovićem snimio je Garu. Tu su bili i Roki Vulović, Nešo Maks... Bio je to porodični posao. Tako smo radili do kraja rata, demobilisan sam 1996. i odmah sam krenuo da pripremam i radim solističke koncerte, prva turneja je bila u februaru te godine, koncerti Miloša Bojanića, pa kreću i ostale najveće zvijezde estrade.

Dobija ponudu od Zoran Bašanovića tadašnjeg vjerenika i menadžera Dragane Mirković da u paketu po povoljnoj cijeni dobije autorska prava za nove albume Dragane Mirković, Marine Živković, grupe Beat Street i Željka Šašića.

- Morao sam da nabavim i neku portabl varijantu mašine za proizvodnju kaseta, ali je rok bio oktobar. Tražio sam novac, od banke dobio osam hiljada maraka, a trebalo mi je 100.000. Na kraju sam uzeo od zelenaša sa sedam i po procenata mjesečne kamate i založio kuću. Stisnuo sam petlju i krenuo. Prodao sam nekom liku iz Sarajeva odmah prvi dan čim je izašlo 5.000 kaseta Drgane Mirković po 4,5 marke, dobio 22.000 maraka na Banj Brdu i odmah odnio zelenašu. Za godinu dana sam vratio 160.000 maraka. Počeo sam da radim intenzivno, nastupilo je ludilo, kupujem i druga izdanja - Halida Bešlića, Šemsu... Renome je počeo ozbiljno da se razvijati pa nisam imao potrebu da nešto hrlim za izvođačima, jedino koga sam tražio da objavim je bio album Kemala Malovčića i Šabana Šaulića. Ostvario sam i ta dva cilja.

Pad Renomea počinje 2010. kada mu je Vlado Trišić dao otkazni rok i raskinuo ugovor bez objašnjenja.

- Pao sam sa grane koja je odsječena. Pokušao sam da radim produkciju na drugim mjestima, ali ako nemate adekvatan marketing, diskografska kuća gubi vrijednost. Radilo se još pola godine dok nisam shvatio da je vrag odnio šalu i da me više nema u medijima.

Zahvaljujući Zakonu o zaštiti autorskih i srodnih prava, Renome sada dobija novac od javnog emitovanja i izvođenja muzike, digitalne prodaje, kao i youtube-a koji je počeo ozbiljno da plaća milionske preglede. Uz ta tri izvora Siniša kaže da će se Renome vratiti sa punim kapacitetom i nastaviti da radi.

- Uskoro kreće i TV produkcija. Na kanalu izvorne muzike imamo preko 100 miliona pregleda, a na drugom preko 200 miliona.

Nakon priče sa Renomeom, kreće Sinišino političko angažovanje. Svo no što je postigao u političkom, društvenom i kulturnom živou krenulo je još iz osnovne škole u Janji kada je prvi put postao omladinski rukovodilac.

U srednjoj školi bio je predsjednik omladine, a učestvovao je u omladinskim radnim akcijama već sa 16 godina. 12 puta je bio udarnik, a najčešće je radio kao referent za kulturu i tako razvio organzacione sposobnosti u oblasti kulture i zabave. Učestvovao je i na ORA Sarajevo gdje su omladinci gradili olimpijske terene.

Sa nepunih 20 godina bio je komandant Omladinske radne brigade Heroji Semberije na radnoj akciji Kozara. U vrijeme studentskih dana sa Draganom Simićem je organizovao prvu omladinsku radnu akciju u Semberiji 1980. godine. Radilo se na sječenju bagremca na obali Save.

Trenutno je na mjestu šefa bijeljinske Filijale Zavoda za zapošljavanje RS.