U Bijeljini ga nisu htjeli - sada liječi ljude u Austriji!

Drago je iz Ostojićeva, sela kod Bijeljine. Osnovnu školu završio je u selu Brodac, a srednju medicinsku u Bijeljini.

- Nisam mnogo razmišljao o tome da je medicina moj budući poziv, upisao sam srednju medicinsku na maminu inicijativu. Ona je uvijek voljela ljude u bijelom mantilu, pa sam tako se i odlučio za medicinsku školu, a kasnije i fakultet.

Nakon srednje, upisuje Medicinski fakultet u Tuzli, gdje završava Fakultet zdravstvenih studija odsjek radiologija, a potom nastavlja i doktorat.

- Tuzla je divan grad, pun dobrih ljudi. Što se tiče mojih studentskih dana nisam imao baš mnogo vremena za noćni zivot, noći sam većinom provodio učeći, a često sam i osvanuo sa knjigom. Veliku pomoć za doktorat mi je pružio moj profesor Haris Huseinagić, bio mi je mentor na većini ispita i mnogo mi je pomogao tokom završetka studija.

Poslije studija posla nije bilo.

- Konkurisao sam u Bijeljini za posao, ali šanse su mi bile jako male zbog političkog statusa. Sreća mi se osmjehnula nakon godinu dana. Dobijam posao u Gornjoj Austriji, gdje i trenutno živim.

Odluka da okrene novi list i napusti rodni kraj nije bila jednostavna.

- Bilo mi je jako teško uklopiti se u nove ljude, sredinu, običaje, ali moram se pohvaliti da sam vrlo brzo se navikao, čim sam dobio posao i počeo se družiti sa ljudima iz različitih zemalja.

Zdravstvena ustanova u kojoj je dobio posao postavila mu je uslov da dalje studira.

- To je za mene bilo veoma teško jer sam samo sedam mjeseci pohađao školu za njemački jezik. U međuvremenu sam se oženio. Razgovarao sam sa suprugom i rekla mi je da taj korak prihvatim.

Pred Dragom je bilo sedam ispita za odbranu doktorske disertacije i rok od pet godina da ih položi.

- Ja sam u skladu sa mogućnostima predavanja sve to isplanirao za godinu i tako ispite i polagao. Bilo mi je veoma teško i par puta sam htio da napustim studije jer sam mislio da ja to ne mogu s obzirom da se ispiti polažu na njemačkom jeziku, ali snagu mi je davala moja supruga Milijana i zajedno sa mnom je učila, nekada i po cijelu noć do ranih jutarnjih sati. Bio sam uporan, vjerovao u sebe i često spomenem jednu latinsku poslovicu koju mnogu zdravstveni radnici poznaju - Per aspera ad astra - što znači preko trnja do zvijezda.

Uz sve obaveze, slobodnog vremena i nema mnogo.

- Slobodno vrijeme mi je samo kada dođem na odmor u Bijeljinu. U Austriji sam uglavnom na poslu, jednom ili dva puta sedmično odvojim vrijeme za fudbal sa drugarima, zavisno od obaveza.

Dragu smo pitali i kakav je život mladih ljudi u inostranstvu i naravno, da li bi se vratio na ove prostore.

- Imam samo riječi hvale sto se tiče inostranstva. Ovdje zakoni štite i podržavaju mlade koji hoće da napreduju, jednom riječju - država od vas pravi ljude. Napustio sam porodicu kad sam im bio najpotrebniji. Možda bih se i vratio, nemam posebne uslove, nisam ih nikada ni imao, ni u drugoj državi ih nemam, dobijam samo ono što me zakonom sleduje... ko zna... teška tema...

Planova za budućnost nakon studija nema mnogo, a svi se odnose na porodicu.

- Mladima bih poručio da više provode vrijeme uz knjigu, a manje uz telefone, igrice, rijalitije, turske serije... Napraviti cilj u životu i biti uporan, istrajati u tome što želite i nagrada dolazi.