Drina se ne može ukrotiti! Biće borba neprestana...

Ovom prilikom želim da skrenem pažnju na život sela i na sve teže i teže funcionisanje bilo čega u selima kao što je naše. Kroz prizmu našeg kluba, prikazaću probleme svakoga sela u Semeberiji kao i vječitu borbu sa vetrenjačama.

Kao što znate živimo u eri društvenih mreža, gdje nam je omladina vrlo asocijalna i gdje žive svoje ''instant'' virtuelne živote. Prva igračka im je mobilni telefon, a omiljeno zanimanje jutjuber ili influencer. Djecu roditelji kažnjavaju tako što ih tjeraju napolje, za razliku od nekih ljepših vremena, kada nas nisu mogli natjerati u kuću. Lopta i kriška hljeba u ruci, bilo je sve što treba za one najmlađe i tako su se rađali i stasavali mali fudbaleri na merajama i igralištima.

Danas je lopta misaona imenica za mnoge.

Konkretno, u našem selu, za prvi tim nastupaju samo dva dječaka ispod 18 godina, Čedomir Krstić i Bojan Vasić, a pitanje je koliko će ih sve to još zanimati i da li će još nekoga iz društva privoliti da zaigraju fudbal sa njima.

Svi znamo da se teško živi u današnje vrijeme i da je neprestana borba za novac i opstanak domaćinstva. Od seoskog fudbala se ne živi i to je svima jasno, ali nisu tako davno bila ona vremena kada su se nedeljom na utakmice rijeke ljudi slijevale na naš amaljičanski ''Park prinčeva''.

Ljudi su se nedeljom sastajali, pričali, smijali, galamili (posebno oni koji nisu smjeli kod kuće), viđali sa prijateljima iz susjednih sela, družili, uživali u seoskom loptanju. Takođe, koliko su mogli, pomagali su fudbal u selu. Danas su se nažalost mnogi pretvorili u podsticaje, zatvorili u sebe, brinu ih somatske ćelije i premije, otuđili se od svega, a od sebe najviše. Malo je tužno, ako se zna, da su Amajlije selo sa najviše stoke krupnog zuba kao i najjači mljekari u Semberiji, a da u selu, sem tri prodavnice, ne postoji ništa gdje se omladina može okupljati.

Pjevačko društvo ''Drinski pomeljari'' odavno su u penziji (ima neke priče da će par mlađih da se okupi i napravi priču oko toga: Krdža, Majo, Brano, Arkan ali je to na dugom štapu), Četnički pokret Amajlije, sa samoproklamovanim ''vojvodom'' Grujom u selu je takođe osporavan, a lovačka sekcija i nije mjesto gdje se najmlađi mogu okupiti.

Što se tiče, takoreći stasale omladine, ona je nažalost morala "trbuhom za kruhom". Nabrojaćemo prvu postavu ekipe iz ne tako davne 2015. godine. To su momci iz našeg sela koji su harali seoskim terenima, a fudbalska Semberija ih pamti: Golman Ljubiša Mihajlović Ljušo - Švedska, štoperi Vladan Kostić - Švajcarska, Aleksandar Janković - Njemačka, bek Dragan Dragojlović - Njemačka, veza Zdravko Stevanović Šukulja - Njemačka, Zdravko Jevtić Zdravkan Slovenija, napadači Miroslav Stevanović Krdža - Njemačka, Žarko Stevanović Žarin - Švajcarska. Svi oni, zajedno sa nama koji smo ostali, borili su se za klub.

Danas se nažalost čujemo samo preko ''žice'', ali i uprkos tome dajemo podršku jedni drugima jer znamo da je svima teško. Tešku situaciju u klubu prepoznali su i naši ''gastosi'', naravno oni najbliži nama. Ljudi koji vole klub i fudbal, pomogli su i pomoći će opet, kao i naši dojučerašnji saborci u plavim nam dresovima koji su donirali nešto novca, a sve u cilju da se lopta i dalje kotrlja u selu.

Za sve one koji i dalje čitaju, želim da naglasim da ćemo se truditi i ubuduće, a sve je teže i teže, da se ne ugasi jedino što selo još ima - naš klub. Za sada on postoji zahvaljujući onim najzagriženijim, slobodno možemo da kažemo ''fanaticima'' koji sve svoje slobodno vrijeme troše za život kluba (koliko će izdržati ni sami ne znaju).

Moram da spomenem par momaka - haubicu Branu koji pored svoga posla, deset muznih krava stiže i da uređuje teren, Baćka koji je prekinuo odmor u inostranstvu i vratio se prije vremena kada je čuo koliko je alarmantna situacija oko kluba, kapiten i najstariji igrač Mikica koji okuplja ekipu i bori se kao lav, ‘'stranac'' Tixi koji izgara i bori se za naše selo više nego bilo ko drugi, mladi Dolaš koji je ostao lojalan uprkos silnim ponudama, naturalizovani ''maljičan'' Žabac koji je selo po ko zna koji put digao na noge, hvala mu.

Uprkos svim problemima sa kojim se susrećemo, vjerujemo da kao i sva ostala sela i klubovi moramo da istrajemo, iako znamo da nije lako, znamo da nikada nije ni bilo.

Prema tome, biće borba neprestana.

Semberija neka strepi, Drina će da plavi!!!

Mayo