Mirna Jovanović, glumica sa kistom

U Bijeljinu je došla iz Doboja 2009. da studira glumu.

-Želja mi je bila da baš u Bijeljini upišem Akademiju, vezana sam za ovaj grad, otac mi je odavde i svi sa majčine strane. Ovdje sam provodila raspuste kod bake i dede, strica i strine...

Glumu je upisala u klasi Juga Radivojevića na Slobomir P Univerzitetu, a četiri studentske godine pamti po velikom iskušenju.

-Imali smo predivne profesore sa beogradske Akademije, ali sam bila na iskušenju što se tiče odnosa sa ljudima, jer sam poprilično idealistički tip, i kad se suočim sa realnošću zna da boli.

Akademiju je završila puna entuzijazma i elana, ali u gradu koji nema pozorište.

-Sasavim slučajno sam otišla na neku izložbu ikona u Centru za kulturu. Sa slikarstvom do tada nisam imala nikakve veze, ali mi se svidjelo. Kako sam i kada sve to naučila ne znam, znam da sam imala veliku želju da naučim. Za Akademiju sam se spremala od kada znam za sebe, zbog toga sam i upisala gimnaziju, roditelji su me podržali. Veliki šok im je bio kad sam rekla da hoću da upišem školu ikonopisa, ali su podržali i to.

Školovala se četiri godine u Odigitriji i prošle godine u februaru uz blagoslov episkopa Fotija zvanično postaje ikonopisac. U međuvremenu je, priča, patila za pozorištem, ali je to potiskivala.

-Ikonpisu se mora duhovno potpuno posvetiti, a ja nisam poznata po strpljenju, htjela sam odmah da imam izgrađen svoj stil. Ipak, to ide polako, svakodnevno radim na tome. U Udruženju „Sveti Luka" česti idemo na kolonije što je fenomenalno iskustvo a na jednoj od njih sam razmišljala zašto ne bih mogla da slikam pejzaže ili mrtvu prirodu u vizantijskom stilu. Pustila sam da ta ideja sazri, proučavala sam i proganjalo me to godinu dana. Zapadne slikare sam htjela da radim u vizantijskom stilu. Vizantijska umjetnost me fascinira jer se ona dvije hiljade godina nije promjenila. Smislila sam naziv „Zapad u istočnom ruhu" i počela eksperimentalno nešto da radim, a imala sam ogromnu sreću da upoznam episkopa slavonsko-pakračkog gospodina Jovana Ćulibrka koji je podržao te moje ideje.

Bez obzira što je do posla bilo teško doći, Mirna nije imala želju da se preseli u inostranstvo.

-Mislim da može i ovdje nešto da se uradi. Moje strpljenje se isplatilo i sve se lijepo posložilo. Od septembra radim u pozorištancu „Maslačak", a od oktobra spremamo i prvu predstavu u Gradskom pozorištu „Semberija" koja će ući u istoriju, što me dodatno oduševljava. Nikad umornija nisam bila u životu. Radim predstave za djecu, imam probe u gradskom pozorištu, noću slikam... ali nikad nisam bila srećnija i zadovoljnija.

Mirna smatra da kao umjetnik treba da ostane u ovoj državi i da najbolje od sebe, a sa nama je podijelila i utisko o pripremama „Komedije ometene u razvoju", prve predstave bijeljinskog gradskog pozorišta.

-Sve je vrijedilo čekanja. Proces stvaranja predstave je meni mnogo dragocjen. Ne radujem se čak ni premijeri, koliko ovom procesu rada. Imamo odličnu ekipu vrhunskih saradnika, prvi put sam se u životu osjetila kao glumac. Svemu se pristupa ozbiljno. U ansamblu su sve moji prijatelji i to olkašava posao. Razumijemo se međusobno. Fukcionišemo kao porodica što je rijetko u svijetu umjetnosti koji je baš okrutan, ima dosta sujete.

U dejčijim predstavama voli da igra negativce, a kada su u pitanju klasici, nada se Čehovu, Šekspiru ili Dostojevskom.

- Voljela bih da igram Lejdi Magbet jer je ona žena manipulator i glavni je junak, što je rijetko u pozorišnim tekstovima ili Nastasiju Filipovnu iz Idiota. I našu neku istorijsku ženu, inspirativne su mi, bile su moćne, ali ih je istorija prikrila. Od Čehovljevih likova igrala bih bilo koga, jer njega smatram tatom pozorišta.