Dokoni ljudi u vremenima zla: Hokejaška utakmica u poplavljenoj Semberiji

Kuća roditelja Maje Pupovac, koja je zabilježila zanimljiv sportski događaj koji nam je prepričala, kao i cijelo okruženje u Dvorovima, te zime je bilo poplavljeno. A onda su se temperature spustile u nezapamćen minus, a sva voda pretvorila u led.

- Okupile su se viđenije glavešine te mikrozajednice, i šta će, kud će, drži, ne daj, i odluče da organizuju turnir u hokeju na ledu, priča Maja za portal Bijeljina danas.

Njih 16 i ni jedne klizaljke, ali po "pravilima" mogu gumene čizme ili Fila papuče na vunene čarape. Ni pak nisu imali, ali ga je zamijenila parazitska gljiva neka osušena, sa stare vrbe. Letila je k'o luda. Brojno stanje palica, isto kao klizaljki, ali snađe se pusti insan, nađe negdje u šumi. Golova nema, ali improvizaciju ni tu nije zatajila.

- Pogodnost kod motki koje su služile kao golovi je u tome što uvijek možeš malo krišom približiti improvizovane stative jednu drugoj dok napad traje pred drugim golom, kao da će neko primijetiti, 'ajde Boga ti..., prepričavali su događaj raspoloženi učesnici.

Predsjedavajući "tročlanog glavešinskog predsjedništva" najprije je zainteresovane upoznao sa pravilima ovog sporta koje je svojevremeno naučio gledajući film „Blades and Brass" (1967): "Znači 'vako se (ne)staje u položaj".

Igra se počela odigravati munjevitom brzinom, palice su nervozno lupkale po ledu, djeca su padala, odrasli preko njih, niko nije imao štitnike niti kacige, poneki ni običnu zimsku jaknu - ludost ili hrabrost, svi su se pitali. Tražio se pak više, jer se suva gljiva lako gubila, a nerijetke su bile i situacije u kojima su palice pucale brže od leda pod nogama kome svakako nije mnogo trebalo da pukne pod takvom silom što se odjedanput sručila na nj.

- Udario komšija na komšiju, brat na brata.To je sport. Surovi profesionalizam. Igraš, igraš kad ti se plače i kad duša boli. Rezultat su još negdje u prvoj polovini zaboravili da prate, pa se konsultovao glavni vrač ove mikrozajednice i šta on kaže, u to se ne smije sumnjati. Toljaga u njegovoj ruci proglasila je remi jer je žurio da gleda Slagalicu u 19h. Pobjednika nije bilo, da se vrač nekome ne zamjeri, pričaju očevici.

I evo ih, hrabri semberski hokejaši onomad, usred poplava, kada je, kako reče jedan pjesnik, „ravnica plakala".

- Ne znam za njegovu ravnicu, ali u mojoj je bilo i baš mnogo smijeha, završava priču Maja.

I uz osmjeh dodaje kako je uz zajedničko fotografisanje završen vjerovatno jedini ikad odigran hokejaški meč u Semberiji: „Slikaj brže, škripi pod nogama, propašćemo!"