Ljubav svetosavskih svečanosti

Oboje njih nastupali su na ovoj svečanosti, što je, po svemu sudeći, sudbonosno utucalo na njihiov dalji život - na Magdalenin posebno. Uspomena na ovu veliku ljubav - Magdlenina kuća - propada. Nedavno je bila i zapaljena u blizini crkve svetog Georgija.

Vatrogasci su nedavno jedva uspjeli da od požara spasu ostatak kuće u centru Bijeljine u kojoj je živjela Magdalena Nikolić - Živanović, ljubav pjesnika Jovana Dučića, pa je tako znamenitost ovog grada, nažalost, postala ruglo.

Krov kuće u kojoj je cvjetala ljubav, a poslije se u nju nastanila tuga, u potpunosti je izgorio. Tako je znamenitost ovoga ravničarskog grada postala ruglo u njegovom strogom centru - uprkos tome što se mnogi Semberci ponose što je Bijeljina poznata po književnicima Magi i Jovanu i njihovoj neobičnoj ljubavi. Doduše, Književni klub "Jovan Dučić" prije nekoliko godina postavio je spomen-ploču na staru kuću koja je i tada bila ruina. I ništa više lokalna zajednica nije učinila da je zaštiti.

Godinama su se u toj kući, u blizini crkve svetog Georgija, sklanjali beskućnici i gradske lutalice. Kada je buknuo požar, osim dvije-tri kratke vijesti, ništa više nije napisano o kući nekadašnje svetosavske pjesničke ljubavi.

Poslije završene učiteljske škole u Somboru, između Velike i Male Gospojine 1893. godine u Bijeljinu, tada malu sembersku palanku, dolazi sa reputacijom darovitog pjesnika mladi učitelj Jovan Dučić. U tom tihom ravničarskom mjestu stiže ga i pravo pjesničko usudište - ljubav. Na svetosavskoj svečanosti u hotelu "Drina" upoznao je Magdalenu Nikolić, kćerku preminulog Jovana Nikolića, o kojoj se brinu njen djed po majci - poznati trgovac Pero Živanović. Magdalena je kasnije svom porodičnom prezimenu dodala i djedovo - Živanović. Pod tim prezimenom objavljivala je kasnije i svoje stihove.

"Svetosavske svečanosti u Bijeljini uvijek su pažljivo pripremane i bile su najznačajniji kulturni događaj ovoga mjesta i Semberije. Te, 1894. godine, svečanost je posebno pripremana, jer je u to bio uključen mladi učitelj Jovan Dučić. U poslu su mu pomagali najtalentovaniji članovi iz uglednih srpskih porodica u Bijeljini, među kojima je bila i Magdalena Nikolić - Živanović" - kaže direktor Muzeja Semberije Mirko Babić.

Mladi učitelj odmah po dolasku u Bijeljinu angažovao se baš na kulturnom-prosvjetnom polju, pa je i svetosavsku svečanost marljivo pripremao. To je bilo i presudno za dvoje mladih, jer su se u vrijeme priprema zbližili i odmah planula ljubav.

"Na toj svečanosti Magdalena je, povodom obilježavanja Savindana, recitovala Zmajevu pjesmu `Svetli grobovi`. Program je, po običaju bio raznovrstan, bogat i dobro pripremljen" - kaže Babić.

Iskra ljubavi je raspalila veliki plamen. Prema jednoj verziji, Magdalena i Dučić su se na toj svečanosti tajno i vjerili. To o vjeridbi ima i drugu priču. Pošto je Dučić stanovao u kući Živanovića, vjerovatno su se dvoje mladih ranije vjerili. Ipak, vjeridba je vezana za svetosavske svečanosti.

U provincijskom gradiću tako nešto, posebno ljubav mlade Magdalene i učitelja Hercegovca, nije mogla ostati tajna. Njihova ljubav mnogima je zasmetala, po svemu sudeći i njenom djedu, jer je htio da se njegova unuka uda u bogatu brčansku familiju Paranosove.

Poslije toga uslijedili su policijski pretresi Dučićevog stana. Pronađene su neke, za to vrijeme, nepodobne pjesme, pa je mladi učitelj, navodno zbog rodoljubive poezije, protjeran iz Bijeljine sa zabranom rada u svim školama tadašnje Bosne i Hercegovine.

Ipak, Dučić dobija posao u Žitomisliću, Magdalena ostaje sama u Bijeljini, čekajući da će joj se nekada vratiti njen pjesnik. Do njihovog ponovnog susreta nikada više nije došlo. Doduše, stizalo je dosta pisama iz Hercegovine, u kojima mladi Dučić izražava pregolemu ljubav prema Magi Živanović. Kasnije i to prestaje.

Postoji i priča da je djed Pero Magdalenu doveo pred ikonu i zatražio da se zakune da se neće udati za Dučića - "koferaša i siromašnog učitelja". Po toj priči ona se zaklela da se nikada neće udati.

I nije se udala. Pisala je rodoljubivu poeziju. Lirske inspiracije za njeno stvaralaštvo dao joj je baš Dučić. U književnosti je ostala poznata i po potpisima svojih pjesama "Maga Ž." ili "Maga Živanović".

Nakon Dučićevog odlaska Maga se zakapijala u djedovoj kući, u centru Bijeljine. Mnogo prstiju je bilo umiješano u ovu veliku ljubav, rođenu u vrijeme svetosavskih svečanosti. Ispaštali su samo njih dvoje, bez mogućnosti da jedno drugom kažu šta im se to dogodilo. Zašto je sve oko njih i njihove ljubavi sve tako nepojmljivo i nerazumljivo.

Magdalena se upokojila početkom 1956. godine, u osamdesetoj godini života. Sve vrijeme bila je sama, sa sjećanjima na svoju veliku ljubav. Na nevelikom spomeniku u bijeljinskom groblju Pučile, tamo gdje su sahranjivane najuglednije i najbogatije porodice ovoga grada, stoji uklesano: "Ovdje počiva Magdalena Nikolić - Živanović, prvo nadahnuće pjesnika Jove Dučića. I sama pjesnik".

Taj epitaf na bijeljinskom groblju i oronula, skoro istrula stara kuća njenog djeda Pere, u kojoj je samovala sav svoj vijek, te nekoliko njihovih sačuvanih pisama - jedini su svjedoci velike ljubavi, koja je u Bijeljini rođena o svetosavskim svečanostima daleke 1894. godine.

Eto, to je priča o velikoj ljubavi srpskih pjesnika - mlade Semberke i kneza pjesnika. A kuća - svjedok te ljubavi - izgorjela je.

Tekst i fotografija: Tihomir Nestorović