„Neću ratujem, oću idem u pozorište“
Sinoć je, pred publikom u Bijeljini, održana prva premijerna predstava novoformiranog Gradskog pozorišta.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Predstava „Кomedija ometena u razvoju" odigrana je po tekstu Milivoja Mlađenovića u režiji Dušana Tuzlančića.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Ima neke simblike u svemu ovome. Poslednja predstava koja je odigrana u ovom gradu, a da je izvedena od strane autentičnog gradskog ansambla, bila je u režiji istog režisera. Riječ je o predstavi „Zločin na kozijem ostrvu". Ako se ne varam. Režirana po tekstu, koji se u osnovi bavi tankom linijom između moralnosti i amoralnosti. Predstava je odigrana poslednji put 1991 godine.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Od poslednje predstave, većina gledalaca sinoćne predstave, postala je svjedok vremena u kojem je ono što je nekad bilo moralno postalo amoralno, a amoralno postalo ne samo moralno već i podrazumjevajuće.
Sinoć se Feniks uzdigao iz pepela. Do nas je, dakle, nas koji smo gledali otresanje pepela sa njegovih krila, da li ćemo mu dozvoliti da leti.
Predstava, čiju smo premijeru sinoć imali priliku da gledamo, rađena je po motivima Fransoa Rablea. Pisca sa jasnom vizijom i čovjeka koji je živio šizofren život. Jedan od Rableovih savremenika je o njemu rekao: „Potomstvo će smatrati da je bio lakrdijaš, ali pogriješiće. Pošto je bio vrlo mudar, ismjevao je čovječanstvo, ljudske nepromišljene hirove i njihove uzaludne nade".
Sama predstava je od strane pisca i režisera zamišljena kao šizofren koncept. Jasan odgovor na šizofrenost društva i vremena u kojem živimo. Da li je u predstavi bilo lakrdijaštva. Naravno da jeste. I zamišljena je tako. Кao lakrdijaški odgovor na stanje kulture u gradu i državi u kojima živimo. Autori su se svojski potrudili da ne vežu konja gdje im gazda kaže. Ako bi se i moglo govoriti o nekom konju, onda bi to prije bio trojanski konj.
Magična, od riječi umjesto od drveta sklopljena naprava, u čijem trbuhu su se krili hrabri i talentovani glumci, koji su umjesto mačeva nosili oporost svojih riječi, uhu ugodan prostakluk potpuno opravdan i nezamenljiv, govor tijela i ličnu traumu. Svim navedenim, vitlali su iznad glava gledalaca, uredno i pedantno složenih po grijehu, u redovima sjedišta na kojima smo sjedili.
A grijeh koji nosimo jeste taj, što ne shvatamo da je za čovjeka umjetnost ponekad bitnija od hrane i pića.
Inače, kad smo kod pića, sa predstave i jesam izašao suvih usana i nepci. Od smijeha i gorčine. Jer, koliko god je bio smiješan lokalni lik, koji je od strane režisera radi interakcije sa gledaocima postavljen na poslednja sjedišta „pozorišta", istovremeno je gorčila spoznaja da je on, baš takav, režiser života kakav živimo.
Sjajna ekipa mladih glumaca je takođe živo svjedočanstvo, doba nepotizma u kojem živimo. Кako drugačije objasniti, nego nepotizmom i zločinom u izboru to, što ta mlada lica nisam gledao nigdje do sinoć. Jačina njihovog glumačkog izraza je nevjerovatna. Način, na koji prezentuju sadašnjost kroz prošlost je fascinantna.
S obzirom na to da živimo u vrijeme milenijalaca, skratio bih tiradu. Ovo je vrijeme kratke forme. Mislim da je jasno šta sam htio reći ovim kratkim tekstom.
A da biste ga shvatili bolje i jasnije, ipak ćete morati da se odreknete četiri porcije ćevapa i kupite kartu i pogledate predstavu. Da bi vam i ti ćevapi bili jasniji.
Šta da vam kažem za kraj. E da.
Sve oću da vam reknem: „Neću ratujem, oću idem u pozorište"
Ognjen Avlijaš, književnik(neka nam ne zamjeri što ne pomenusmo da je i ugledni bijeljinski advokat)
