Obična zimska priča

Može se pripovijedati istinita priča o njenim njivama, rijekama, močvarama, kućama, livadama... Može i o starim dubovima, mostovima, ribarima, čobanima, oračima, kopačima, lovcima, prosjacima, božjacima, putnicima, lađarima, putevima, crkvama i crkvištima, rimskim vilama, o povodnjima... O dobrim i zlim ljudima. O poharama i paljevinama, o svadbama... Ipak, u ravnici su najljepše zimske priče u kolibama pored rijeke Save.

U semberskoj ravnici uvijek ima vremena za priču. U svako doba dana i godine. Ujutru, u podne, uveče ili pred zoru. Pripovijeda se i u proljeće, u ljeto, u jesen i kada zapada snijeg.

Ove, 2012. godine, baš je bilo zastudilo. Zapadao snijeg do koljena. Caklil se bjelina. Baš kao u ruskim stepama. Fijuče vjetar. Diže suvi snijeg i pravi smetove. Ljudi se zavukli u tople kuće, pa samo pokatkad izvire kroz prozor. Napolju ljućav.

Umirila se i rijeka - vječiti plavi krivudavi put. Odavno ovako nešto nije bilo u ravnici. Snijeg i dalje pada. Mreška se na vodi rijeke Save. Mrzne.

Zapadao dubok snijeg. Prosuo se kao brašno. Lugovi pored Save opustjeli. Samo ponekad preleti neka gladna ptica. U sremskim šumama štekće lisica. Rijeka nosi stabla, granje i otpad svake vrste. Nosi. Široka kao more. Šiba joj matica sredinom korita.

Bježeći od vode, na granama drveća zečevi, lasice, pokisle ptice. Samuju. Tako je to kada u ravnici zapada dubok snijeg, a rijeke se izliju.

U selima je drugačije. Mirnije, toplije i suvlje. Tamo nema povodnja. Nema ni poslova, pa kolibari zimuju pored nabujale rijeke.

Idilično. Odavno nije ovako bilo u ravnini ravnoj. Baš odavno.

Ipak, zima u ravnici najljepša je u kolibama pored rijeke Save. Uvijek je u njima toplo. U jednoj takvoj, u glasovitoj Ljubojevića šumi, zimujem ovog februara 2012. godine. Pucketa vatra u peći. Plotna se usijala. Rerna takođe. U tiganju cvrče čvarci i prosušena slanina. Vruć hljeb se još puši na stolu.

Prostrla se ravnica pod snijegom. Odmara se. Volim je. Oduvijek mi je bila među mojim platinastim uspomenama, skrivenim na samom dnu moje duše. Volim ovo prostranstvo i kada je kaljavo i cvjetno, kada je ispucalo od suše i kada ga plave vode, kada ga nadlijeću ptice i rove divlje svinje, kada rodi i kada omane.

Volim ravnicu i kada joj zri žito i kada bjesni nevrijeme, kada je sita i kada je gladna, uplakana i raspjevana, kada krekeću žabe i kliču jastrebovi, i kada je bosa i gola, kitnjasta i gorda... Volim joj i priče stare. U ravnici se najljepše i najtananije pripovijeda. I ljuduje.

Provrila i kafa. Kolibom se širi miris zadovoljstva. Onog paorskog. Domaćinskog.

U jelaškim šumama kevću lovački kerovi. Otrgli se s lanca, pa u lovište? Nisu se otrgli - pustili ih vlasnici. Ima svakakvih ljudi.

"Gone zečeve" - veli moj prijatelj Mićo Ljubojević, koji je u protekle dvije godine u pradjedovskoj šumi zasadio više od dvadeset hiljada novih sadnica jasena, topole, crnogorice i drugog drveća.

"Možda i divlje svinje?" - kažem.

Ćutimo. Osluškujemo lavež pasa. Sve su tiši. Udaljavaju se. Vjetar fijuče. Smetovi sve veći.

Suvi jasen dobro gori. Ima dobar žar. Opet ćutimo. Milina jedna. Naviru uspomene na zime iz djetinjstva. Bile su hladnije nego ova 2012. godine. I snjegovi su bili dublji. Ledila se tada i rijeka, ali niko je nije smio zaleđenu preći s jedne na drugu stranu.

Pričalo se, doduše, da se nekada - ko zna kada i ko je to upamtio - da se Sava bila tako zamrzla da su je prelazili na saonama i konjima. Nije bilo mosta, pa su ravničari prelazili zamrznutu rijeku. Možda i jesu?

"Koliki li je tada bio snijeg?" - pitam prijatelja.

"Koliki? Sigurno dublji od ovoga" - odgovara Ljubojević.

"Ej, na konjima prelazili rijeku?" - čudim se.

"A zašto ne? Znaš li samo koliki je led na Dunavu?

"Napolju se hvata mračak. Noć će uskoro. Još je hladnije. Vjetar ne jenjava. Od rijeke dopiru glasovi. Kolibari. Razgledaju poplavljene kolibe. Srećom, voda im nije u sobama. Zdanja su sa jakim armiranim stubovima.

Ispred naše kolibe tragovi divljači. Još samo da znamo čiji su: zečiji ili od lisice? Ko zna? U ševarju nešto se pomjera. I cvili. Mnogo žalosno. Štene! Crno kao noć. Mokro i promrzlo. Drhti od studeni. Nije starije od mjesec dana. Gladno. Ne smijemo ga odmah unositi u toplu kolibu. Prepući će mu srce od nagle promjene temperature. Umotavamo ga u stare kapute i džakove. Bar toga uvijek ima dosta u kolibama i na tavanima.

Štene još jače drhti. Lizuće jezikom njuškicu. Oči mu crnje od krzna. Široko ih otvorilo. Dajemo mu malo ugrijanog mlijeka. Uze dva-tri gutljaja, strese se još jednom, pa ispi sve do kraja. Opasnost je prošla. Ko zna koliko je dugo bilo u snijegu? Dan, dva, tri? Kada li ga je bezdušni gazda uzeo iz toplog brloga i donio u šumu?

Štene se ispružilo na vreći pored šporeta. Na momente trzne mu se tijelo. Malo podigne glavu, osmotri po prostoriji, pa opet se ispruži.

Vatru ložimo cijelu noć. Štene tiho diše. Pred zoru je, slično kao kada dijete spava, nešto promrmljalo. Sanjalo je.

Imalo je sreće. Nabasalo je na one koji vole životinje. Vjetar je te noći stao u zoru. I snijeg je prestao padati. Cakli se bjelina jače nego juče. Blješti.

Garavo štene liže mi ruku. Pomilujem ga. Učini to i moj prijatelj. Onda sjede ispred nas, pa vragolasto lizuće njuškicu.

Zapadao snijeg u ravnici. Baš je zapadao u februaru 2012. godine. Odavno nije bio tako dubok.

Moj prijatelj Mićo i ja nikada ranije nismo imali crnog, ljupkog psića kod kolibe. Sada ga imamo. Cijelac se cakli. Ne da gledati u sebe.

"Da li su zaista nekada ljudi zapregama prelazili rijeku preko leda?" - pitam prijatelja.

Suvi jasen dobro gori. Pored šporeta naš mali Garo ispružio se koliko je dug. Malo-malo, pa lizne njuškicu. Protegnu se i duboko uzdahnu. Liznu vrh nosića i ponovo zaspa. Kolibom se širi topla milina.

A znatiželja me i dalje muči. Ne mogu joj se oduprijeti.

"Da li su stvarno naši stari prelazili zaleđenu rijeku? Kako li im je samo to polazilo za rukom?" - pitam se, sam u sebi.

Najljepše su, ipak, ravničarske zime u kolibi pored rijeke Save.

Tekst i fotografija: Tihomir Nestorović