Kupujte domaće, dajte šansu domaćem proizvodu

Viktualienmakrt postoji više od 350 godina, ovo nije sigurno najveći trgovinski prostor u Bavarskoj, ali jeste najcentralniji, u samom srcu Minhena. Na ovom mjestu su nastale prve klanice, prve trgovine, prvi štandovi, prve zatvorene radnje. Poljoprivrednici i dobri seljaci pokrajine Bajern već stotinama godina plasiraju svoje lične proizvode na male štandove, mesare, lične mini radnje. Može se vidjeti apsolutno sve: sjajni mliječni domaći produkti, mesa od svih vrsta životinja (za oko mi je zapala radnja koja ima meso od konja), jaja iz porodičnih domaćinstava, domaći proizvodi od pšeničnog brašna i mnogo toga. Posao koji traje generacijama i nastavlja se.

Članovi Facebook grupe Svinjarstvo-SRB čiji sam administrator opredjeljeni su za uzgoj svinja, tako da sam iskoristio priliku da obiđem osam mesarskih radnji koje se nalaze tik uz "najljepšu" i "najposjećeniju" turističku ulicu Minhena. Na prvi pogled mogao sam konstatovati da ispred svake mesare ima red ljudi koji mirno i strpljivo čeka za svoj cijenjeni komad nekog delikatesa od mesa. Bez turista prodaja se odvija itekako dobro, Njemci su veliki ljubitelji svinjetine (prvi u Evropi kao potrošači svinjskog mesa), posebno raznih vrsta kobasica koje su bas odlika ovog prostora i mesarskih radnji. Oni su zasigurno jedni od lidera proizvodnje svinja u Evropi, prethodne godine su proizveli 8 miliona tona gotovog mesa, tačnije više od 55 miliona svinja.

Na drugi pogled primjećujem da svaki drugi čovjek na prostoru gdje se nalazi Viktualien markt od 22.000 metara kvadratnih nosi jednu malu "zemlicu" sa bijelom kobasicom. Čudnovato djeluje iz mog ugla, dolazeći na red u jednoj od mesara otkrivam njihov specijalitet koji nude, radi se o "weißwurst" (bijele kobasice, spoj mljevene teletine i slanine od svinje). Cijena prava sitnica, čitave dvije "bijele kobasice" koštaju 2,5€, ali zaista vrijedi probati. Ukus izvanredan, prijatan uz to dodat slatki senf, jednostavno zaboravio sam pravi razlog posjete u tom trenutku.

Ulazeći u razgovor sa mesarom (što mi je bio cilj), shvatam da je u pitanju porodična proizvodnja i prerada svinjskih proizvoda, koje plasiraju već treću generaciju za redom na istom mjestu.  Vidim oko sebe dosta plavo - bijele boje, većina proizvoda se pakuje u to, dobio sam objašnjenje da je to "farba" pokrajine Bajern i da na taj način pospješuju i razvijaju prodaju na domaćem terenu. Imaju brend i prepoznatljivost što je za svakog ozbiljnog proizvođača itekako bitno. Objašnjava mi da je sve ručno spravljeno, uz svoju mini preradu familijarno obavljaju posao, bave se takođe i uzgojom tovljenika.

Razgledajući cijene, izuzetno visoke za svaki dan i za ove uslove, 100g vrata, buta (svježeg mesa), koštaju oko 2.8 - 3.2€, ali ljudi mahom kupuju. Nesto jeftinije dolaze gotove porcije njihovih specijaliteta koje su između 1.8 - 4.5€.

Prateći ljude oko mene većina ih nešto jede od toga, zadovoljno "mljackaju" i užurbano gutaju "vrele" zalogaje. Ne osjećam neku krizu oko sebe, znak protesta ili "niske" udarce vezano za rad ovih ljudi. Ne vidim iskazana nezadovoljstva zbog možda "visokih" cijena za nas, ili s druge strane manjka respekta ka DOMAĆEM PROIZVODU.

Par momaka nedaleko od mesare razgovaraju o podršci malim proizvođačima i preduzetnicima iz svijeta svinjarstva, čuju se jasne podrške domaćim proizvođacima i njihovim proizvodima kupovinom istih. Pretpostavljam da su ovdje dolazili od "malih nogu", da imaju usađene navike da kupuju od "svoga". Jednostavno, ljudska populacija zdravog uma u normalnom sistemu vrijednosti želi da "dobro" plati proizvod koji je kvalitetan, ukusan, zdrav i domaći.

Zanatske porodične radnje imaju svoju posebnu čar i šmek, ljudi to prepoznaju.

Veliki industrijski sistemi jesu pobjednici, ali ovi ljudi svakog dana pošteno obavljaju svoj posao i žive od toga srećni i zadovoljni. Oni se drže zajedno i ne pokazuju osjećaj konkurencije. iako su mesare smještene jedna do druge. Oni su zaista snažni zajedno, imaju proizvode iz "obora" do "tanjira".

Mislim da bi i uzgajivači svinja morali pokušati pronaći zajednički jezik gdje bi svi mogli čvrstim snagama postati jedan veoma razvijen sistem našeg "siromašnog" Balkana.

Dosta smo gajili pakost, prezir i čuvenu rečenicu "moje je bolje". Sistem u kome bi "mali" imali šansu da postanu "veliki", a zajedno bi činili udarnu iglu stočaratva Srbije, Republike Srpske, Hrvatske, Balkana...

Nadam se da će budući kupci naših cijenjenih domaćih proizvoda imati moć "razbiranja" i u ovom vremenu krize kupiti "parče" svinje od svog lokalnog proizvođača. Spojem mladih snaga i ljudi s iskustvom, bolji, vedriji dani od ovog kišnog, sigurno slijede...

Autor: D. Jevtić (mladi poljoprivrednik i uzgajivač svinja)