Bijeljinski ćurčija još šije na ’Singerici’ iz 1921. godine

Bijeljinske zanatlije ne pamte u više od stotinu godina dugoj tradiciji zanatstva u ovom gradu da su nekada morali na dva mjeseca prekidati rad i zaustavljati mašine u svojim zanatskim radnjama, kažu u Zanatsko-preduzetničkom udruženju „Preduzetnik“.

BIJELJINA
FOTO: Avaz

Ovog proljeća pandemija virusa korona nakratko je zaustavila rad u zanatskim radnjama. Zanatlije se nadaju da će se vrlo brzo vratiti i njihove mušterije te da će popraviti svoj ionako loš materijalni status.

Prošlo vrijeme

Dugu tradiciju bijeljinskog zanatstva decenijama već čuva i obnavlja jedini bijeljinski ćurčija Đorđe Drvenica.

Drvenica u ćurčijskoj radnji, u Zanatskom centru kod Zelene pijace, radi već punih 60 godina. U radnji ljubomorno čuva radnu tezgu za krojenje i prodaju koja je stara oko 120 godina.

Kaže da je ta tezga prije više od jednog stoljeća pripadala Nijemcu Johanu Ridu iz Novog Sela kod Bijeljine.

- U ovoj ćurčijskoj radnji čuvaju se uspomene. Nekada je ovdje radio i moj pokojni otac Branko. Tu je šivaća mašina marke „Singer", za šivenje krzna, proizvedena davne 1921. godine u Beču. Čuvam i drveni kalup, takozvani šajtov, za rastezanje i proširivanje šubara od janjeće kože koje su se nekada zimi nosile u semberskoj ravnici - govori nam Drvenica.

Rijetka vještina

Svojevremeno je njegov otac od jedne prodate sašivene šubare mogao izmiriti kiriju za radnju, a da njemu poslije to nije uspjelo ni s deset sašivenih šubara. Jedan od posljednjih semberskih ćurčija, koji je godinama izrađivao specifičnu odjeću ovog kraja, kožuhe i šubare, Đorđe Drvenica, pomno čuva sve tajne ovog zanata.

Bijeljina je nekada, u pravom smislu te riječi, bila grad zanatlija, zanatski grad. U ovom kraju radili su opančari, abadžije, terzije, krojači, kovači, ćurčije...