Ukupno slučajeva
362 (+3)
Preminuli
10 (+0)
Bijeljina po danima
Bijeljina kumulativno
Izvori: IZJZ / Bolnica Bijeljina | Portal Bijeljina Danas ne snosi odgovornost za posljedice nastale tumačenjem podataka! Detaljniji prikaz

Čuvar vremena - Sajdžija i kolekcioner Boško Stojanović

Doktori vremena, tako bi ih se moglo zvati. Iako mnogi misle da su zbog digitalizacije osuđeni na propast, sajdžije će reći da je vrijeme neuništivo, a samim tim i oni. I sajdžija Boško Stojanović je optimističan kad govori o budućnosti ovog posla.

BIJELJINA

Optimizam je, čini se, i inače zaštitni znak ovog našeg sugrađanina u čiju radnju, u zanatskom centru kod Zelene pijace, mnogi rado svrate i onda kada njihov sat ne treba ruku majstora. U vrijeme interneta, kompjutera i svakojakih tehničkih dostignuća, postoje ljudi koji njeguju tradiciju i bave se poslom koji su naučili od svog oca ili djeda.

Sajdžija Boško Stojanović jedan je od njih, a posao je naučio od djeda Vlatka, vrsnog majstora, koji ga je strpljivo naučio svim tajnama ovog starog zanata.Sajdžijski posao je zanimljiv, svaki put u ruke mi dođe drugačiji sat. Različiti su, baš kao i ljudi koji ih donose. Neko je jednom rekao:

,,Ljudi su kao i satovi - jedni kasne, drugi brzaju, jedni su lijepi na oko, drugi su kvalitetni..."‘‘, kaže Boško Stojanović, kog je još od djetinjstva interesovala precizna mehanika i razni mehanizmi.Smatra da je za obavljanje ovog posla potrebna preciznost, strpljenje i posvećenost, ali i ljubav prema tradiciji.

Ljudi danas satove nose više kao modni dodatak, a ne kao spravu za pokazivanje vremena. Prije su satovi bili isključivo mehanički, danas ih je sve više na baterije, a u posljednje vrijeme i pametnih satova. Sada ljudi većinom dolaze da na satu promijene bateriju ili narukvice na ručnim satovima. Međutim, ima i onih koji popravljaju satove koje su naslijedili od svojih majki, očeva, baki i djedova ili su im uspomena na važne događaje ili jubileje u životu'', priča Stojanović, navodeći primjere ljudi koji kad dođu kažu da ne mogu bez sata, kad im nije na ruci osjećaju se kao da su bez ruke.

Boško Stojanović je rođen u Foči. U njegovoj porodici svi su bili vješti u obavljanju raznih zanata, ali želja roditelja bila je da Boško ima i fakultetsko obrazovanje. Otišao je u Beograd gdje je stekao diplomu sociologa.

"Puno sam putovao, u različitim gradovima živio i raznim poslovima se bavio. Nakon Beograda otišao sam u Banja Luku, zatim u Gradišku, Tuzlu i Derventu. Godine 2005. odlazim u London, gdje ostajem dvije godine, a onda u Ljubljanu, u kojoj sam proveo tri godine. Nakon Ljubljane put me ponovo vodi u Beograd, pa iako tamo imamo i kuću, odlučio sam da odem, jer mi sva ta gužva velegrada ne odgovara. U Prnjavoru sam radio kod jednog prijatelja sajdžije, a odatle sam došao u Bijeljinu i otvorio samostalnu sajdžijsku radnju'', navodi Stojanović.

Kaže, odlučio je ovdje doći na prijedlog jednog prijatelja koji mu je rekao da je Bijeljina grad u kom je, dok je bila mnogo manji grad, bilo osam sajdžija, a da se taj broj osuo na samo jednog.

U ovih osam godina, koliko samostalno poslujem, pridobio sam dovoljno povjerenja svojih novih sugrađana, imam puno stalnih mušterija, a i onih koji tek sada dolaze, kaže Stojanović, koji ima puno strpljenja i razumijevanja za sve koji uđu u njegovu radnju.

Prošlost čuva od zaborava

U radnji Boška Stojanovića čuju se istovremeno otkucaji desetak starih zidnih satova, Svaki od njih zbog nečeg mu je prirastao srcu, a posebno mu je drag jedan drveni koji još uvijek radi iako ima drvene zupčanike.

Najstariji sat u radnji datira iz 1905. godine, a kod kuće ima još stariji, iz 1837. godine. Pored toga što od zaborava čuva stare satove, u radnji je izložio stare lule, lampe, fenjere, tranzistore, pegle, foto aparate, novine, ali i nekadašnje novčanice. Svi ti stari predmeti podsjetnik su na prošlost i na starine.

Ovi pomalo zaboravljeni predmeti predstavljaju svojevrstan vremeplov u koji se može uskočiti i odsanjati neki san'', kaže Boško, čija se kolekcija raznovrsnih starina počela formirati slučajno, 1973. godine, kada su iz stare preseljavali u novu kuću.

Danas je vlasnik velikog broja raličitih dragocjenosti i kaže da su većinom ti predmeti dio njegovog djetinjstva koji bude lijepa sjećanja.

Prvo sam odlučio da čuvam stari plavi veker, a onda i novčanice među kojima je jedna od 50 milijardi za koju smatram da je najveća ikad izdata u svijetu'', izdvaja Boško, koji u svojoj kolekciji ima i čuveni ruski fotoaparat ,,smena 8" koji je dugo važio za najbolji uređaj te vrste, ali ima i sat koji je donio iz Londona, a koje je zaposlenima u jednom golf klubu, gdje je radio, poklonio princ Čarls.

Volio bih da otvorim muzej u kom bih pohranio stare predmete. Tako bi ih sačuvao od zaborava, ali i učinio dostupnim većem broju ljudi'', želja je ovog velikog zaljubljenika u starine.