Ukupno slučajeva
530 (+3)
Preminuli
15 (+0)
Bijeljina po danima
Bijeljina kumulativno
Izvori: IZJZ / Bolnica Bijeljina | Portal Bijeljina Danas ne snosi odgovornost za posljedice nastale tumačenjem podataka! Detaljniji prikaz

Tihomir Nestorović: Slušao sam i upijao priče

Život Tihomira Nestorovića između dvije rijeke ispričan je jecajem duše tankoćutne, upleten u kolo gorštaka i ravničara u jednoj zemlji vilovitoj.

BIJELJINA

- Kod mene ti je stanje koje možeš vidjeti u starinskim apotekarskim prodavnicama, sa malim fiokama. Pričice se nalaze u tim malim fiokama. U protekle četiri i po decenije objavio sam više od 3.000 reportaža u novinama, na radiju, televiziji. Nema tu nikakvih bilježaka, posebne pripreme. Kao što znam pripovijedati, znam dobro i slušati sagovornika, priča Tihomir Nestorović, novinar, publicista i književnik, autor šest romana, nekoliko zbirki pripovijedaka i monografija o ljudima i događajima iz Semberije i šireg piščevog zavičaja.- Kao dječak odrastao sam uz starce u lugovima pored Save. Tu su se nalazile pastirske kolibe, gdje se boravilo čuvajući stoku. Dolazili su tu starci kod mog strica Dušana i pričali. Slušao sam i upijao te njihove priče. Tako su nastajali romani: „Miona Bročanska", „Dvije dodole", „Jana", „Teodor", „Jablanovi snene zvijezde". Tako je nastao roman „Ilinčići", sudbinsko kolo goršataka i ravničara".Sve je počelo, kaže Nestorović, sa zbirkom pripovijedaka „Bele lađe Teše Bećarine", „Između dvije rijeke", „Jecaj duše tankoćutne", „Zemlja vilovita" i „Pričama zavičajnim".

- Priče obično, kako često kažem, trče za mnom. Negdje se pojaviš, neko nešto kaže, ispriča neku zanimljivost. Od toga nastaje priča. Ljudi su nekada puno pričali, pripovijedali. Gutao sam te njihove priče. Neki od njih su više pričali o istorijskim događajima, nego što se moglo kasnije naučiti u školi. Moje priče su, uglavnom bazirane na ove tri ravnice koje nas okružuju, na Semberiju, Srem i Mačvu. Naravno, nije zaobiđena ni Majevica, Cer i Gučevo, odnosno Zvorničko podrinje, gdje sam živio punih 37 godina. Prva moja reportaža bila je o jednom đaku iz škole u Petkovcima koji je sada profesor u Zvorniku. Napisao sam na desetine hiljada novinskih vijesti, bilješki, osvrta, pogotovo dok sam radio u Agenciji SRNA. Dnevno sam pisao po pet vijesti i tekstova. Sve moje priče i reportaže rezulat su četrdesetpetogodišnjeg rada".

Nestorović podsjeća da je do sada objavio 21 knjigu i dvije knjige koje je potpisao kao koautor.

- Šest romana je već objavljeno, a ovaj sedmi se krčkao godinu dana i već je spreman za štampu u "Prometeju". Sve knjige za štampu je pripremao moj sin Mirko koji je po struci grafičar. Priče, pripovijetke, reportaže, odnosno reporterski zapisi, četiri monografije o Sembercima, sve je to viđeno, doživljeno ili zabilježeno u pričama ljudi s kojima sam se susretao i drugovao. Godinama sam drugovao sa čobanima iz bročanskih lugova. Slušao sam i upijao njihove priče. Ovaj kraj, uz Drinu i Savu, bio je na raskrsnici važnih puteva. Kroz Brodac se Sava brodila i prelazila još u keltsko i rimsko doba. Zabilježio sam životne priče naših predaka koji su došli iz Hercegovine i naselili ovu ravnicu. Uz Savu su gradili kolibe i tu su, u blatu, kaljuzi, u močvarama, među šaranima i štukama započinjali novi život. Od gorštaka su postali vrijedni domaćini koji umjesto gangi ponekad danas zapjevaju utroje pjesmu:

"Ružo moja bijela" ili pjesme o djevojačkom đerdanu. Sve je to ostalo u mom sjećanju. Imena likova određujem prema onome kako ih zamišljam, kako ih doživljavam. U romanu "Ilinčići" pišem o tome kako su gorštaci stigli u ravnicu između dvije rijeke i kako su postali ravničari. Čedo Kabaja je neka naša verzija Grka Zorbe. Od čobanina, kovača, kavgadžije, goniča goveda, sasvim slučajno postao je oficir i gospodin, čovjek koji je želio da izađe iz svog začaurenog svijeta i života. U toj priči pokušao sam dati odgovore na pitanja, čiji smo, gdje smo i kako smo stigli ovdje".

Nestorović još uvijek intenzivno piše, nekada dnevno po dva do tri sata, nekada manje ili više. Još uvijek puno čita i istražuje. Priprema zbirku reportaža o "božjacima", ljudima koji su nepravdeno gurnuti na životnu marginu. Pripremio je, između ostalog, i zbirku tridesetak priča "S kraja na kraj Mačve", kao i zbirku tekstova "Hodoljublja" kojom želi obilježiti 45 godina svog novinarskog rada. Kaže da su njegovi književni uzori Janko Veselinović, Milovan Glišić, Ivo Andrić i drugi veliki srpski pisci.

Nestorovićeva proza objavljivana je u brojnim književnim časopisima, publikacijama i listovima. Dobitnik je novinarskih i književnih nagrada.

Na kraju razgovora za "Semberske novine" kaže da je uz sve do sada napisano i objavljeno, uvijek imao vremena za porodicu, za putovanja, ljudovanje i za druženje. Živi u rodnom selu Brodac, gdje se ptice još uvijek veselo cvrkutom oglašavaju. Iznad njegove kuće je međunarodni vazdušni koridor kojim dnevnom leti na stotine aviona od istoka ka zapadu i obrnuto. Ovoga ljeta, međutim, zbog virusa korona, nema puno preleta aviona i to mu, kaže, nedostaje.