Denis Ivanović: Sa planinskih visina u morske dubine

Prije desetak godina Denis je od rekreativnog šetanja prešao u lagane visokogorce. U malo ekstremnijim, zimskim uslovima, osjetio je de više ne može sam i da je previše naporno. Tada upoznaje alpiniste i počinje da na sasvim drugačiji način shvata alpinizam.

- Shvatio sam da se ljudi koji imaju znanje i iskustvo na planinama ponašaju opušteno. Tada sam odlučio sam da krenem sa obukama.

Denis danas ima status starijeg alpiniste pripravnika i na korak je do zvanja alpiniste.

- Osnovne alpinističke obuke počinju ljetnjim tehnikama, uči se o korištenju opreme, načinima ponašanja na stijeni, da bi se vršilo samostalno penjanje. Nakon toga dolazi zimska obuka. Prikuplja se potreban broj ljetnjih i zimskih smjerova na koje se potrebno popeti, a onda slijedi napredna ljetnja i zimska obuka nakon čega se dobija zvanje stariji alpinista pripravnik.

Denis je član Alpinističkog odsjeka Novi Sad i Planinarskog saveza Srbije. U dobijanju zvanja alpiniste, omelo ga je ronjenje, koje je postalo nova strast.

- Nikad ne bih pomislio da će me ronjenje okupirati. Slušajući o tome, gledajući na TV-u nije mi uopšte djelovalo zanimljivo. Međutim, u alpinizmu ima dosta ljudi koji rone, pa su mi vremenom te priče o ronjenju u jezerima, uplitanju u ribarske mreže postajale zanimljivije. Sjetio sam se da mi je prijatelj Jovica Petrović, bivši planinar, u ronilačkom društvu TRB i odlučim da odem na obuku. Svidjelo mi se zato što, kao i kod alpinizma, potrebno je mnogo znanja o tome šta radite, ronjenje nije samo da se "bućnete" u vodu. Trenutno sam na pedesetakak zarona, završio sam i neke dodatne obuke i tek sad osjećam slobodu da mogu sam da odem da ronim.

Osnovni kurs za ronioca otvorenih voda završava se sa četiri zarona na jezeru. Nakon toga odlazi u Istru u Labin.

- Doživio sam nešto nevjerovatno. To mi je bilo prvo ronjenje u moru. Boje su nevjerovatne, kao i osjećaj kada se nađete u jatu riba. Niko ne može da priča sa vama, lebdite i uživate. To mi je najupečatljivije ronilačko iskustvo, jer je bilo posle Perućca, velike bare. Dva puta sam sa TRB-om išao u Grčku u Neos Marmaris gdje sam se sam cijelo vrijeme iskoristio za ronjenje.

U organizaciji Rafting kluba Kanjon u Banjaluci završio je obuku za spasavanje na divljim vodama.

- Obuka je trajala četiri dana i to je nešto najjače što sam doživio u ovom sportu. Da mi je neko rekao da je to moguće raditi na brzacima i da mogu naučiti za nekoliko dana, ne bih vjerovao. Vozio sam čamac uzvodno na brzacima, plivao, vadio druge iz brzaka, okretao čamac naopako, penjao se na njega, kupio one koji su ispali i vraćao u čamac... Obuka je bila nevjerovatna.

Međutim, i pored velike ljubavi prema morskim dubinama, Denis i dalje planira osvajanje novih planinskih visina. Najviši vrh koji je osvojio je Gros Glokner u Austriji, visok 4.000 metara.

- Kod alpinista se gleda težina pristupa nekom vrhu. Planinari se penju takozvanim normalnim putevima, dok alpinisti idu nekim težim putanjama. Alpinizam počinje tamo gdje se visokogorstvo završava, tamo gdje čovjek više ne može samostalno da se penje. Priprema za penjanje je kao vojna priprema za osvajanje teritorije - obuhvata pripremu opreme koje mora da bude dovoljno ali ne previše, izviđanje vremenskih prilika... Fizički je zahtjevno, ne samo zbog uspona, već svega onoga što nosite u rancu sa sobom, a što dodatano može da otežaju i vremenske prilike. Zbog toga je bitno što više se pripremiti unaprijed za ono što vas čeka tokom uspona.

Za sve ove godine shvatio sam koliko si u odnosu na prirodu mali i nebitan i da možeš da živiš ako se ti prilagodiš planini, ne trudeći se da je potčiniš.

Alpinizam i ronjenje su sportovi sa vjerovatno najskupljom opremom, a i sama putovanja iziskuju znatna novčana sredstva. Dodatna otežavajuća okolnost ove godine su i zatvorene granice zbog pandemije, pa će novi pohodi, kaže Denis, sačekati neka bolja vremena.

Denis je rođen u Bijeljini, a do početka rata živio je u Živinicama. Nakon toga, ponovo dolazi u Bijeljinu, gdje je zavšio srednju elektrotehničku školu. Od prvog razreda osnovne škole trenirao je karate.

- Nemam sportske uspjehe u karateu jer me takmičenja nisu interesovala, mnogo više sam volio treninge. Za sebe mogu reći da sam bio uspješan rekreativac. U đačkim danima sam igrao rukomet. Školska liga je bila izazovno i ozbilljno takmičenje. U to vrijeme školskom sportu posvećivala se mnogo veća pažnja.

Ljilja Lukić