Aleksandra Radanović: Kako imati porodicu za 5?
Aleksandra Radanović iz Bijeljine stoji iza Instagram profila Porodica za 5, koji je zahvaljujući zanimljivom sadržaju i objavama, za kratko vrijeme prikupio veliki broj pratilaca. Životne teme koje muče najveći broj ljudi u partnerskim odnosima predstavljene su na zanimljiv način, a Aleksandra kaže da je veliki broj onih koji su putem poruka od nje potražili i pomoć zbog problema na koje nailaze.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Aleksandra je po struci psiholog. Zaposlena je u Tehničkoj školi u Bijeljini, majka je troje djece, dječaka blizanaca od tri godine i djevojčice od sedam godina. Trenutno je edukant za sistemsku i porodičnu psiho terapiju.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
- Vjerovatno je način vaspitanja uticao na to da mi je porodica jako važna, a to sam vidjela i kroz rad u Tehničkoj školi. Mi recimo u školi imamo problem ukoliko se ne pojavi porodica kao naš saradnik, jedino tako možemo pomoći i izvući dijete iz problema.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Da li je tačna konstatacija da se porodica, kao osnovna ćelija društva, urušava?
- Urušava se u smislu vrijednosti. Dosta toga je sada promijenjeno, tempo života je brz, zahtijeva promjenu nekih stvari koje su nekada bile tradicionalne. Malo je porodica koje mogu svaki dan da imaju zajednički obrok, a to je jako važno za komunikaciju, stvaranje rituala koje porodica treba da ima. Mislim da je jako važno skretati ljudima pažnju da je bez funkcionalne porodice jako teško imati funkcionalno društvo.
Početak pandemije i karantin su zatvorili ljude u kuće, bilo je onih kojima je bilo teško da funkcionišu kao porodica 24 sata.
- Jeste. U ovom periodu pandemije bili smo okrenuti najbližima. Najteže je bilo onima koji su sami, čini mi se da su zaključili koliko je važno da imaju porodicu. Hoću da vjerujem da su porodice iz ovog izvukle nešto dobro, da su imali priliku da se zbliže, provode više vremena zajedno. Iako možda i želimo da sačuvamo porodicu i imamo funkcionalan partnerski odnos, odnese nas tempo života, želja da zaradimo, da imamo što više posla. Porodica se nalazila pred velikim izazovom u periodu karantina. Iz ugla sistemske porodične psiho terapije poznato je da promjene kod jednog člana porodice utiču na cijeli porodični sistem.
Radite u Tehničkoj školi već deset godina. Da li se primjećuje razlika u problemima koje su tinejdžeri imali ranije u odnosu na ono što ih sada tišti?
- Problemi su isti. Adolescencija je period razvoja, traženja identiteta, prihvatanja sebe... Ono što primjećujem je da su djeca postala dosta otvorenija, pričaju o svojim problemima. Kada sam počela da radim nisu znali zbog čega uopšte trebaju da dođu kod psihologa. Sada i dalje dolaze zbog vaspitno disciplinskih problema, ima još uvijek onih koji smatraju da je odlazak kod školskog psihologa kazna, ali ima i učenika koji dolaze samoinicijativno. I pored straha da će biti etiketirani, da će neko da ih vidi, smognu snagu i dođu, a sve je više onih koji žele da pričaju o problemima koji nisu direktno vezani za školu, ali se posle to odrazi na njihov uspjeh.
Na zapadu mladi otvorenije pričaju o homoseksualizmu, prihvataju svoje mane i okreću u vrline... Koliko su naši tinejdžeri tolerantni i prihvataju različitost?
- Jako je važno u kakvom okruženju djeca odrastaju, šta slušaju i kako su vaspitavani. Ako je naučeno da nije u redu da neko izađe iz braka, da se razvedenoj ženi pripisuju određene etikete, tom djetetu će biti teško da prihvati da su mu se roditelji razveli. Za prihvatanje različitosti, svojih vrlina i mana, jako je bitan određeni nivo zrelosti. Ako pričamo o tinejdžerima, nije realno očekivati da to imaju. Neki sazriju ranije, a nekima su potrebne godine.
Tinejdžerski period je propraćen burnim reakcijama i u partnerskim odnosima, oni ljubav ne percipiraju na zdrav način, poistovjećuju je sa ponašanjem, i ako to neko ljubavno ponašanje nije onakvo kakvo su oni zamislili, za njih to nije ljubav i dolazi do jakih emocija. Sada je to malo drugačije, zbog društvenih mreža, lakše im je da iznesu stav nego uživo.
Roditelji i sadržaji koji se djeci serviraju putem TV-a ili drugih medija utiču na njih. Dođu u školu nepripremljena za ono što ih očekuje. Nisu socijalizovani, ne trpe dosadu, a u školi je dosadno, i ne razumiju konflikt. Sukob želja lako preraste u sukob osoba i dolazi do fizičkog nasilja. Djeca postanu tolerantna ako su često izložena nekom sadržaju koji je nasilan. Normalizuju takve pojave. U istraživanju koje sam radila učenici smatraju nasiljem samo kada se prolije krv.
U okviru privatne prakse imate savjetovani rad sa roditeljima vezan za procjenu djece u pravcu praćenja njihovog razvoja do sedme godine, ali dosta radite i na partnerskim odnosima. Šta je to zbog čega najčešće partneri odlučuju da prekidaju veze?
- Najčešći problem je nekomunikacija. Kada dođu do kraja partnerskog odnosa, iza toga stoji neadekvatna komunikacija, dosta prećutanih stvari, onih koje se podrazumijevaju, a u partnerskom odnosu ne smije ništa da se podrazumijeva, jer ako je tako duži period, dolazi do pogrešnih zaključaka. Kada dobiju dijete, onda partneri budu isključivo samo roditelji i zapostave partneriki odnos, pa prva kriza najčešće počne kada dijete krene u školu, jer partneri imaju prostora jedni za druge. Sedam godina je prošlo, ako nije bilo adekvatne priče, već odrađivanja roditeljskih odnosa, nastupa kriza.
Instagram nalog Porodica za 5 privukao je svojim sadržajem veliki broj pratilaca.
- Nalog je pokrenut u periodu izolacije, jer sam se kao školski psiholog prebacila da radim od kuće, pa sam pripremala tekstove za roditelje učenika iz moje škole. Imala sam svoj privatan nalog i dosta sam pratila sadržaje kolega iz Srbije, pa sam došla na ideju da napravim nešto takvo. Nisam znala tehnike vođenja ovakvog profila i pohađala sam online kurs, izolacija me je pokrenula na kreativnost. Imala sam dosta live uključenja sa kolegama - defektolozima, psiholozima... pričali smo na razne teme. Svi su bili zatvoreni, stalno na internetu tražili neku informaciju ili zanimaciju. Nastavila sam u tom ritmu i kasnije. Snimam kratke videe u kojima pokrećem neke teme. Imam utisak da ljudi imaju velike predsrasude zbog čega treba da odu kod psihologa jer misle da im psiholog treba samo onda kada je stanje njihove psihe toliko narušeno, a tada im on ne može pomoći, već psihijatar. Kreirala sam objave da bi ljudima pojasnila koji su razlozi da vam treba psiholog. Ukoliko dolazite redovno i održavate mentalnu higijenu, to se obično zvršava na konsultacijama, ne sa stalnim radom.
Reakcije pratilaca su pozitivne. Ne bih da zvučim neskromno, ali to su obično ljudi koje ja ne poznajem i jako su mi zahvalni što pokrećem neke teme. Mislim da je instargram odličan način da nekome pomognem, nije jednostavno pokucati na vrata psihologa, lakše je poslati poruku.
Sutra počinje nova školska godina. Sve vrijeme od početka pandemije stručnjaci apleuju da se moramo navići na „novo normalno", pa tako i u školi. Ovo će biti veliki test za zdravstvene ustanove, obrazovni sistem, roditelje...
- Ono što je nama bilo najteže i sada će biti izazovno jeste nezvjesnost. Bilo je teško kada smo tek ušli u period pandemije, nismo znali dokle će da traje, šta se od nas očekuje, to nisu znali ni ljudi iz struke. Taman smo se navikli na neka pravila, počinje škola i to donosi novu neizvjesnost. Roditelji treba da imaju povjerenja u školu kao instituciju, da slušaju preporuke. Ja vjerujem da će svaka škola dati sve od sebe da ispoštuje ono što je preporučeno. Vjerujem da će biti haotično, jer neizvjesnost izaziva u nama neprijatne emocije, kao što su strah i strepnja, ali je važno da ljudi znaju da je to normalno dok roditelji ne nauče šta se od njih očekuje, kako de se kontroliše situacija. Dosta je informacija, ali biće lakše dok se uđe u rutinu.
Ljilja Lukić
22° 10°
