Borba neprestana Dimitrija Pajića

Mlinar Dimitrije - Dijo Pajić ima pune vreće razloga za to slavlje, čak više nego što samelje brašna za godinu dana. Uspio je da produži život i da se suprotstavi neumoljivoj bolesti bubrega. Prosjek života u bročanskoj familiji Pajić jeste pedeset godina. Najdugovječniji bio je neki Stojan, jer se upokojio u sedamdesetprvoj godini. Za Pajiće to je bila baš duboka starost. U ovom rodu sada je najstariji Dimitrije, koji je ušao u šezdeset šestu godinu. Da će toliko živjeti, niko nije pretpostavljao, čak ni on niti ljekari, uprkos tome što Dijo neprestanu borbu za život vodi od 1985. godine, kada je, u trideset osmoj godini života, utvrđeno da boluje od endemske nefropatije - teškog oboljenja bubrega koje hara njegovim selom i Semberijom.

"Otac mi je umro u četrdeset sedmoj godini života, a mati, koja je iz familije Radića, živjela je pedeset i šest godina. Briga o porodici pala je na moja pleća. Bio sam zidar, ali sam i ja počeo osjećati tegobe. Glasoviti doktor Suša sa Vojno-medicinske akademije u Beogradu, koji je najveći dio svog ljekarskog staža posvetio izučavanju semberske bubrežne bolesti i liječenju Semberaca, sumnjičao je vrtio glavom. Predviđao mi je brzi kraj - mjesec dana, a najduže dvije godine života, jer me bio zahvatio najteži oblik endemske nefropatije" - kazuje Dijo Pajić.

Tada je započela njegova neprestana borba za život, koja i dan-danas traje, ali sa osmijehom srećnog ishoda. Bacio je zidarsku mistriju i počeo piti čajeve. Ishrani je posvećivana velika pažnja, ali bolest je napredovala. To je, na sreću, ali i pregolema želja za životom pomoglo da „pregura" te dvije, limitirajuće i presudne godine - do početka hemodijalize proživio je dvadeset i jednu godinu.

"Nije se više imalo kud. Bolest je, uprkos grčevitoj borbi protiv nje, hvatala maha. Nije se predavala, ali ni ja, pa sam na svetog Nikolu 2006. godine krenuo na hemodijalizu u Bijeljini" - kaže Dimitrije.

Po svemu sudeći, na uspješnu borbu protiv opake bolesti uticali su njegovi dobri i zdravi krvni sudovi. Uporedo sa hemodijalizom, tri puta sedmično, nastavio je svoj asketski život - hraneći se onim što najmanje šteti bubrezima i stanju njegovog organizma.

Dimitrije je bio svjestan da ovakav vid liječenja i vođenje života neće dugo trajati. Odlučio je da mu presade bubreg. Tako nešto moglo se učiniti jedino u Moskvi, ali sa dugim čekanjem na zdrav bubreg.

"Ljekari sa VMA podržali su moju ideju, posebno doktor Rajko Hrvačekić, pa sam otišao u Moskvu. Na sreću, devetog januara prije tri godine presađen mi je bubreg. Tada počinje moj novi, drugi život, ali i dalje strogo vodim računa o režimu ishrane i načinu života, posve sam rasterećen briga i imam veliku želju da radim" - kaže ovaj hrabri čovjek.

U međuvremenu prirasli su mu sinovi, pa su izgradili veliki mlin, a bave se i poljoprivredom. Veliki dio poslova Dimitrije sam obavlja, a ima dosta i vremena i za unuke.

"Stanje bubrega sada su mi kao i kod zdravih ljudi. Urea je 4,7 a nekada je bila viša od četiri stotine. Kreatinin je 6,7 a nekada je njegova vrijednost prelazila hiljadu mjernih jedinica. Veliku zahvalnost za pomoć i podršku u mojoj borbi za život dugujem porodici i supruzi Radojki" - objašnjava Pajić, savjetujući svima da čuvaju zdravlje, jer za tako nešto je potrebna - veli - samo volja. "Nekada nisam smio ni pomisliti da pojedem parče čokolade, a sada je pomalo grickam. I dalje pijem čajeve od kukuzove svilice, bijele zeleni, šipurka i brusnice.

Dijo Pajić i dalje je na oprezu - vodi svoju neprestanu borbu sa opakom bolesti.

Teskt i fotografija: Tihomir Nestorović