Društvo malo, ali odabrano: "Profa" proslavio 84. rođendan
U jednom od starih bijeljinskih lokala, ekipa portala Bijeljina danas zatekla je društvo koje, iako u trećoj životnoj dobi, plijeni osmijehom, optimizmom, vedrinom... Razlog okupljanja je rođendan fubdalske i trenerske legende Bijeljine, Ratka Radovanovića, popularnog "Profe".
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Damjan Pajić - Micin, Mirsad - Mića Alajbegović, doktor Trifković, Nail Sobo, Beli, Nadir Hasičić, samo su neka od imena bivših igrača i sportskih radnika našeg grada, koji su došli da uveličaju jubilej profesora Ratka.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
- Nema veće radosti od te, kada se ponovo okupe stari prijatelji, poznanici, iskreni drugari, neko sa kim sam proveo skoro cio život. Uz čašicu pića (uvijek alkohol, jer voda ne valja ni u koljenu) sjetimo se nekih davnih vremena, naravno lijepih, kada smo se družili u našoj Bijeljini, igrali fudbal, zaljubljivali, ponekada i popili po koju čašicu. Kao i sada. O čemu bi mi sada pričali nego o fudbalu, našem Radniku.
O Ratku je mnogo toga ispričano, knjige napisane, a ono što ovom prilikom želimo da istaknemo je da je Ratko uvijek bio tu, uz svoj Radnik. Kao igrač promijenio je 25 trenera i doživio ličnih 13 smjena.
- Bez dileme Radnik je moja najveća ljubav. Odrastao sam uz njega, stasao, ostario... sve. Ovi moji prijatelji me sada podsjete na neke događaje, mada i sam pamtim mnogo. Oni su nešto mlađi, ali ne dam se još. Bitno je da smo skupa, da se družimo, sretan je „profa".
Ovo druženje nije organizovano samo danas. Skupljaju se oni skoro svaki dan, piju kafu, raspravljaju, ponekada se i posvađaju...
- Nekada smo pričali i o ženama, ne samo o fudbalu. Sada sve rijeđe. Ponekada i ta misao proleti kroz glavu. Nekako sada sve više pričamo o politici, izgleda da nam je ona bliža nego žene, uvijek je spreman na šalu Damjan Pajić Micin, nekadašnji sportski radnik, muzičar i veliki šarmer.
Ratko Radovanović danas ima mnogo prijatelja, neki na žalost nisu više među živima, ali i njih se sjete na ovakvim okupljanjima.
- Ja sam veliki jugonostalgičar. Imam prijatelja u svim dijelovima bivše, lijepe i zajedničke zemlje. To me čini srećnim. Bogat sam čovjek što sam u toj zemlji živio. Bilo je uzajamno poštovanje. U mojim poznim godinama želim da kažem, nikada se nisam dodvoravao. Nikada nisam hteo biti šahovska figura, mislim da sam zbog toga i opstao, kaže Ratko.
Naravno da i sada prate svoj Radnik. Boli ih, kako kažu, to što je u krizi.
- A baš smo se radovali u poslednjih nekoliko godina uspjesima Radnika. Pomislili smo, evo konačno naš klub ponovo postaje onaj naš klub, naš Radnik, koji je postao sinonim Bijeljine. Vidimo da je u klubu ponovo teško stanje, ali se svim srcem nadamo da je ovo kratkotrajno i da će Radnik biti ponovo onaj stari, simbol Bijeljine, ubacuje se Nail Sobo, jedna od fudbalskih legendi ovog grada.
Nerado smo napustili ovo druženje ljudi koji su ispisali istoriju fudbala u Bijeljini, ali smo ih ipak ostavili da uživaju u svojoj priči.
Ako nekada u jutarnjim satima vidite nekog čikicu koji u sportskoj opremi pješači skoro uvijek istom relacijom nemojte se čuditi. To je naš Ratko.
Profa iz Semberije u poznim godinama sa istim žarom uživa u fudbalskom sportu kao prije nekoliko decenija.
Ovo druženje je primjer da, zaista, postoje ljubavi koje nikada ne prolaze.Dragan Tešić
