Mediteransko voće u ravnici

Prije sedamnaest godina metalski radnik mostarskog "Sokola" Jovo Janjić utočište je našao u Bijeljini. Zaposlen je u Vazduhoplovnom zavodu "Orao", a u blizini fabrike kupio je kuću i neveliki plac. Sve je bilo zapušteno, oronulo i neizgledno. Sirotinja - da ne može biti veća. Čim se uselio, Jovo se prihvatio posla - renovirao je kuću, očistio je dvorište od korova, popravio je ograde, sušaru, drvaru i još neke zgradice.

To su sve bile pripreme za njegov naum - da hercegovački zavičaj "preseli" u sembersku ravnicu. I uspio je. Na ulazu u dvorište, na metalnoj konstrukciji, već nekoliko godina obilato rađa grožđe sorte "kardinal". Na krajevima dvorišta zasadio je narove, smokve, kruške i drugo voće iz hercegovačkog zavičaja, a u vrtu raste njegovo omiljeno povrće koga nema u Semberiji - raštan.

"Sve mi je ovo pomoglo da se naviknem na novi zavičaj i da okupim porodicu. Moje zavičajno voće i povrće omladilo se i raste zajedno sa semberskim kupusom, paprikama, paradajzom i lukom, te jabukama, kruškama i ružama. U početku je posao bio naporan, jer je zapušteno dvorište trebalo urediti. Trud se isplatio - sada imam najuređenije dvorište u ovom dijelu Bijeljine" - kaže Jovo Janjić.

Uradio je i sistem navodnjavanja "kap po kap". I to veoma jednostavno. Kroz povrtnjak je proveo plastične cijevi i iz njih kaplje voda pravo u korijen biljke, a vinovu lozu zalijeva vodom iz plastičkih kanistera, kojima je samo malo odvrnuo zatvarač.

"Potičem iz kraja gdje nema dovoljno vode. Ovdje u Semberiji ima je i prekoviše, ali sam navikao da vodu racionalno koristim. I to se pokazao praktičnim. Moje komšije svake večeri zalivaju svoje voće i povrće, ali sva ta količina vode zadrži se na površini zemlje i ispari se, a moje kapi prodiru duboko do sistema korijena svih sadnica" - objašnjava Jovo.

U priči uvijek poredi stari i novi zavičaj. Vjerujemo: s razlogom, jer nostalgija je čudo - nikada ne napušta čovjeka uprkos tome što joj se on odupire. Jovo je, ipak, uspio da nostalgiju lakše prebrodi, da je savlađuje - stari zavičaj je preselio u novi.

"Skoro da nema velike razlike između Hercegovine i Semberije. U kršu su blage zime, a vrelija ljeta - ovdje u Semberiji su blaža ljeta, a hladnije zime, pa se veoma uspješno može uzgajati bilje svih vrsta. Rad u dvorištu me odmara, a, osim mene, obavljaju ga supruga i djeca" - objašnjava Jovo Janjić.

Sada, na kraju zime, njegova porodica svakodnevno, obično ujutru i uveče, okopava svoje zasade, čisti travu, te uklanja ostatke od prošlogodišnje vegetacije. Hercegovačke sorte krušaka prošle jeseni obilato su rodile, a tako i grožđe. Uskoro će u njegovoj bašti biti rasađeni i posađeni paradaz, paprika, krompir, luk, boranija, cvekla, krastavaci, mrkva i drugo povrće.

"Od kada sam uredio moje dvorište, više ne idemo na "zelenu pijacu". Svu hranu proizvodimo kod svoje kuće. To je značajna ušteda, a uz malo truda i volje. I mi imamo vremena za odmor, posjete i šetnje, ali i puno dvorište hrane" - kaže Jovo.

Slučajno ili ne, porodica Janjić nastanila se u Hercegovačkoj ulici u Bijeljini, na broju dva, nedaleko od „Silosa" i Fabrike „Orao". Tako je postao - kako u šali kaže Jovo - hercegovački Semberac i semberski Hercegovac. Ipak je jedno tačno - Janjići iz Hercegovačke ulice u Bijeljini veoma su vrijedni i dobrodušni ljudi, uz to gostoprimljivi i predusretljivi.

Ruku na srce - i nije im bilo pretjerano teško da se uklope u novi zavičaj, jer su se našli među svojima. Naime, preci današnjih Semberaca - ne samo u Bijeljini, nego širom ove prostrane ravnice, uglavnom porijeklom su iz Hercegovine, jer su u ravnicu između dvije rijeke doselili prije tri vijeka.

Jovo Janjić, za razliku od njih, u ravnicu je donio hercegovačko voće i povrće, prvenstveno svoj raštan.Budi se proljeće, a Janjići su prionuli na posao. Tako će, vele, raditi sve do jeseni - kada uskladište plodove.

Tekst i fotografija: Tihomir Nestorović