VELIKI INTERVJU Damjan Pajić Micin - Živa legenda Bijeljine

Živa legenda grada Bijeljina - roker, sportski radnik, direktor modne kuće, privatnik, trgovac, ugostitelj, čovjek koji je izmislio Mitra Mirića, stari šmeker. Damjan Pajić Micin je rođen 1949. godine u Banjici, na samo 20-tak metara od manastira Tavna, odnosno “namastira” kako je naglasio, rekavši da se u tom području tako govori. Naučio nas je još nekim izrazima dok smo razgovarali s njim za portal Bijeljina danas. I imao je svašta ispričati o svom bogatom životnom iskustvu.

BIJELJINA

Kada je imao 12 dana, porodica se iz Banjice preselila u Bijeljinu gdje živi već 72 godine. Proputovao je cijeli svijet, svuda prošao, svašta je probao, a na pitanje gdje bi pored Bijeljine još mogao živjeti kaže - "Kad bih otišao iz Bijeljine najviše bih opet volio u Bijeljinu da se vratim. Tu najviše volim" - rekao nam je Micin koji ima još jedan nadimak "kralj grada".

"To je zato što živim jednim prirodnim životom, bez budalaština, jer svako je od nas dijete radničke klase. Vrlo mlad sam počeo raditi i sve sam iskustvom platio. Vidio sam da od prazne priče nema ništa. Bilo je uspona i padova, ali u većini slučajeva ostao sam čovjek u ovom gradu kojeg svako poštuje" - objašnjava i priča nam kako je dobio nadimak Micin.

"Ja sam u to vrijeme bio šesti razred, imali smo u školi muzičku grupu. Kaže meni otac idi pred sestru izađi, sestra se zvala Mica, a moji u školi čekaju, nema bubnjara. Jednom je profesor došao i rekao pa gdje je onaj Micin, ono dijete što udara dobro bubnjeve. I tako ja ostadoh Micin. Ko zna Damjana uopšte, ne zna niko "- zaključuje.

Sa šest godina je već počeo da svira gitaru. I svirao je sve do 1969. godine kada je otišao u vojsku. Tada mu je metak povrijedio šaku. Onda je prešao na bubnjeve koje svira i dan danas. Djetinjstva se prisjeća kao lijepog perioda svog života koji su obilježile svirke i muzika.

"Kada sam bio šesti razred, na Dan pobjede nad fašizmom, išli smo u park i svirali borcima, pa smo svirali i po selima. Prvo sam počeo svirati partizanske pjesme, onda smo vježbali ingliš valcer. E onda prelazim u gimnaziju kada sam već momčić i moramo napraviti rokenrol bend. Svirali smo 18 godina. Međutim, već počinju odlasci u armiju, to je bila čast tada svirati" ispričao nam je Micin.

Kaže njima je bilo dovoljno da ih vide djevojke i da zarade sebi za džeparac.

"Kad smo mi čuli šta ovi rade s odlascima u armiju, onda se mi prebacimo i podijelimo da sviramo narodnu muziku. Ja sam znao za noć donositi dvije, tri hiljade maraka.To je tada bilo nečijih šest plata. I zamisli kad tako zaredamo sa svirkom deset dana. Ali tada smo imali 16 godina i svirali smo samo da bi bili viđeni, što zaradimo potrošimo na odjeću, na druženja i tako"- prisjeća se. Grupa "Darm" je prema njegovim riječima bila jedna opasna grupa koja je svirala klasični rok.

Na pitanje jesu li pokušali da naprave ozbiljniju muzičku karijeru i izdaju album, Micin kaže da nisu, iz razloga što su svi imali neke druge karijere u planu.

"Rodoljub Vulović je postao profesor, Anđelko postaje šef radnje, ja direktor modne kuće, a Mikica Makedonac pa njegov otac je imao 16 pekara. Sve su to bili mladi ljudi i mi nismo imali potrebe da nešto pravimo karijeru kad smo imali sve" - objašnjava Micin i priča kako je već sa 20 godina imao najskuplji automobil.

"Ja sam sa 22 godine imao Pežo 504, jedini u BiH. Imao je doduše i Rodoljub Čolaković, ali on je bio narodni heroj. Lijepo smo živjeli, moram priznati. Prošli smo sve, zarađivali dobro, tako da nikad nismo tražili da snimimo album. Obišao sam pola svijeta putujući po koncertima. I sada ja odem da pogledam " - priča Micin i vadi kartu sa koncerta "White Snake" i pokazuje nam. Tu su i karte sa koncerata ACDC, Scorpionsa... "Potrošio sam jedno pet zgrada obilazeći svijet tako i hodajući po koncertima "- kaže.

OD ROKERA, KONOBARA DO MODNOG I EKONOMSKOG STRUČNJAKA

Završio je gimnaziju u Bijeljini, a nakon toga i Trgovačku školu u Tuzli, pa ugostiteljsku školu u Beogradu. Potom je završio Višu trenersku školu takođe u Beogradu. Nakon toga Fakultet trgovačke akademije u Novom Sadu. Magistrirao je na uvođenju metodologije u tehniku naučno istraživačkog rada. Ispričao nam je i kako se našao u modnom biznisu.

"Bio sam devet godina direktor modne kuće "Beko". Od tih devet godina, osam puta sam bio proglašen za najboljeg poslovođu, imao sam tada oko 23 godine. Jedino je beogradski "Beko" imao ugovor za "LeeCooper". I ja sam odatle krenuo, organizovao modne revije, zvao momke iz gimnazije da učestvuju na revijama. Oni su sve iz centrale pratili šta radim i kad sam odlučio da odem iz firme nudili su mi šta hoću i gdje hoću. Ja sam rekao ćao, završio sam i otišao tada u privatnike" - priča Micin.

Kaže kako je pravi stručnjak za odjeću i materijale. I danas ga često znaju pitati za pomoć.

"I sada kad dođu neki ljudi iz inostranstva oni mene zovu, da dođem da vidim da li je original roba i kakva je tkanina. Pogledam ja, možeš ti nalijepiti koju hoćeš marku na odjeću, ali moja ruka kad "darne" ja pod prstima osjetim sirovinski sastav odmah" - navodi Micin.

Prvi je kaže koji je u Bijeljini u to vrijeme registrovao PP odnosno privatno preduzeće. Kaže imao je dobre kombinacije sa prijateljima iz Beograda.

"Oni su mi rekli - dobićeš one čekove, kad dobiješ čekove to je ovakav bunt, to možeš mjesec dana da koristiš, a tada je inflacija bila velika. Uzmeš te čekove odeš u Srbiju, promjeniš i uzmeš pare, zamjeniš u marke. Zadnji dan u mjesecu odeš da promjeniš te marke, a pola ti ostane svaki mjesec. To su bili milioni tada" - objašnjava Micin.

Kaže kako je tada bilo drugo vrijeme, da su se radnici poštovali i da su svi morali prijavljivati radnike, a ne kao danas što se radi.

"Tada su se radnici poštovali mnogo. Kad je Bajram kupiš ovcu ili jagnje radniku, ako je Vaskrs ili Božić pokloniš mu prase ili daš novac da sami sebi kupe. Mi smo prije radnike uvažavali, čašćavali ih i na osnovu toga smo i zarađivali. A danas kad uzmu radnika, da im je da mu džaba radi"- iskren je Micin.

Međutim, kako kaže bio je jedan problem u to vrijeme, nisi smio mnogo da imaš.

"Čim vide da imaš odmah dolaze da provjere, koliko si platio, da li si platio, pa počinju kojekakve kazne. Ja sam poslije na brata otvorio tri, četiri radnje. Imao sam ja i prodavnicu sportske opreme, sve što je bilo najmodernije tu se moglo naći. Iz cijele BiH su dolazili da kupuju kod mene" - prisjeća se.

Imao je kako nam je ispričao i prodavnicu prehrambenih proizvoda i kafić, pa i svoj restoran.

"Završio sam ja i za konobara, imao sam dugo restoran "Kaktus". Bio sam i kuvar i trgovac, ma nema šta nisam. Kod robne kuće sam u nizu bio otvorio tri kafića, sebi, bratu i ovoj drugoj ženi s kojom imam dijete. Tri kafića odjednom otvorim. Svašta smo imali do početka ovog rata. Tako sam ja to organizovao - tebi to, ti ćeš to i podijelili smo se. Pomogao sam i braći i mnogim ljudima u ovom gradu. Sve sam ličnim radom zaradio, a dosta sam i radio" - objašnjava Micin.

KAKO JE MICIN IZMISLIO MITRA MIRIĆA

Ispičao nam je i kako je on "izmislio" Mitra Mirića. Namjestio mu je da pobijedi na festivalu "Ilidža". Kad smo ga pitali kako, jel i tu imao neke veze, odgovorio je

- "Nema tu veze, to je sistem, slušaj kako" - pa je objasnio.

"Mi smo svirali u Ugljevičkoj Obriježi i kaže meni gazda, de nek ovo dijete zapjeva s vama. I tako uze Mitar mikrofon, slušam ja dobro pjeva. A on nosi zulufe do brade i neke cipele seljačke je tada imao. Kažem ja njemu, dođi kod mene u restoran "Kaktus", sredio sam ga i rekao slušaj ideš na takmičenje i prijavim ga. Ali ja stari šmeker znam kako to ide. Naručio sam pet "Citroena ajkula" Bg table, sve moji drugovi došli i odemo mi na festival - priča nam Micin i nastavlja objašnjavati sistem s kojim su pobijedili na festivalu.

"Ako je na primjer 800 sjedišta unutra, mi smo uzeli 500 karata. Kad ulaziš unutra uzimaš kartu i poslije po završetku pjesama glasaš za Mitra, za ovog ili onog. Ja sam rekao mojima, idite stanite ispred i kad naiđu čovjek i žena kažite im - evo vam dvije karte, a ubacite ih ovdje. To je tad koštalo tri miliona onih para, zastava 101 je koštala 3,6 miliona. Mitar je dobio pare i sve vratio. Ali baksuz jedan, kad je počeo rat nema ga više nigdje živa. Neki dan mi je poslao neku sliku iz "Konobe", kaže za starog prijatelja" - priča Micin.

ODRASTAO NA STADIONU I UZ FK RADNIK

" Moja kuća se graniči sa stadionom Radnika, ja sam vrlo mlad počeo trenirati sa Mićom Alajbegovićem, Nailom Sobom, Alijom Kaninim. To su bili dobri fudbaleri iz moje generacije. Ja sam tada već bio gimnazijalac, pa su krenule igranke, cure viču Micin, a ja kažem mojima iz kluba odoh ja ipak da sviram. Tako da sam se odlučio za muziku. Kada sam došao iz armije onda sam krenuo u fudbalsku upravu. Uglavnom čitav život sam bio član uprave FK Radnik." - priča nam taj dio života.

Godine 1989. postao je direktor FK Radnik, a ubrzo poslije toga počeo je i rat.

"Ja sam od 1991. godine do kraja rata bio predsjednik kluba. Lično sam ja izdržavao Radnik i plaćao troškove. Četiri godine sam 1500 maraka, tadašnjih para plaćao samo trenera Radeta Jovičića koji je došao iz Dubaija. Tada je vojna plata bila 10 maraka, pa ti vidi koje su to pare" - navodi Micin.

Objašnjava da je u tom periodu uslijedilo i osnivanje Fudbalskog saveza, a njega su izabrali za predsjednika.

"Mene su izabrali za predsjednika, međutim ja nisam htio da budem, stavio sam mog druga Branu Lazarevića i 10 godina sam bio sportski direktor. Poslije na tu poziciju dolazi Milan Jelić. On nije htio ništa da radi bez mene. 2002. godine sam dobio zlatnu medalju za najboljeg sportskog radnika.

Bio je i prvi predsjednik disciplinske komisije nogometno-fudbalskog saveza BiH. Prisjećajući se tih vremena, za Milana Jelića kaže da je bio divan čovjek i da su bili kao braća.

"Milan je imao četiri brata, a ja sam mu bio peti. Imam ja nešto, nekakav odnos ljudski ili šta već. Sa svim mojim prijateljima sam ostao do kraja dobar, nisam nikad ogovarao, svađao se ili rekao daj malo i meni. Nema gdje nisam s Milanom išao, volio me je kao brata. Ja sam ga i doveo u fudbalski savez. Rekao sam Brani Lazareviću - poslušaj me, tebi ističe mandat dolaze mlađi ljudi, imamo Milana dobar je i divan čovjek, poštovaće nas. Pusti njega da ne dođe neko ko će nas "zajmiti", jer svaki hodža dovodi svoju svitu. Tako je i bilo. Žao mi ga je. Milan je operisao srce, poslije je umro. Njemu su rekli da se kreće, on je otišao na stadion i trčao, deseti dan nakon što je u Americi operisao srce. Ali on je bio divan, divan čovjek " - sa tugom se prisjeća svog prijatelja.

Prisjećajući se dijela svog života koji je bio posvećen sportu, priča nam kako su i njegovi sinovi igrali fudbal.

"Moji sinovi Dado i Danijel, obojica su igrali fudbal. Danijel je igrao u kadetskoj reprezentaciji Jugoslavije i bio kapiten kadetske reprezentacije BiH. Dado je vrlo malo igrao u Radniku kao junior, jer je poslije otišao u Belgiju" - priča Micin i dodaje da je i u fudbalu sve radio pošteno što je kaže i dokazano.

"Ljudi su to vidjeli i tako su me i nagradili. Danas sam već uhvatio godina. Pravili su neku upravu veterana, ja sam se zahvalio. Ni počasni ja ne mogu biti, neka bude profesor Ratko on ima 84 godine. Rekao sam im, sve što vam treba vi mene pitajte i radite" - kaže Micin.

"RADI, UZMI APSOLUTIZAM SVOJ I UPOSLI!"

Prema njegovom mišljenju, velika stvar u životu je biti prirodan, te savjetuje.

"Zapamti ovo dobro, imam 72 godine i znam šta govorim. Samo ako vidiš da čovjek nešto glumi znaj da je to baksuz i da nema dinara u džepu, vjeruj. Oni koji su nešto postigli, ti nikada ne glume" - iskren je i bez dlake na jeziku.

Kaže kako je danas sve više neiskrenih i neprirodnih ljudi.

"To je zato što su vaspitavani da je ekonomska situacija broj jedan, a karakter tek na broju pet, šest. A mi smo drugačije vaspitavani" - tvrdi.

Govoreći o današnjoj omladini kaže da je vrlo nezadovoljan, ne može, kako kaže, mlad čovjek biti da nema para.

"Nema veze da li je otac dobrostojeći, bogat. Do tri, pet sati ujutru ostanu vani, onda u četiri popodne ustaju. Danas mlad čovjek nema šanse da ne može zaraditi. Dnevnica je 40, 50 maraka puta 30 dana to je 1500 maraka. Ko ima platu 1500 maraka? I onda živiš kao gospodin, a ne da ostaješ do tri sata u kafani, dok su još radile kafane i onda ideš okolo i govoriš vidi Mićića lopova krade vidi Micinog, ovog i onog krade. Radi, uzmi apsolutizam svoj uposli" - kaže Micin.

Kaže razumije i da je na sceni političko zapošljavanje, ali i tu za mlade ima jedan savjet.

"Onda ti budeš veći šmeker i kažeš, baš me briga odoh ja svojim putem doviđenja. I kad uđeš u šemu posla i vidiš gdje su pare otimaće se poslije za tebe" - govori Micin koji se, kada je riječ o politici, tri puta kandidovao za gradonačelnika.

Kaže da su ga ustvari kandidovali građani Bijeljine.

"Prva dva puta neki naši momci Bijeljinci su i uplatili za mene i skupili glasove, treći put sam ja. Bobar me je molio tada da se kandidujem i on je tada platio 1500 maraka za mene za prijavu. Nekada smo pravili balans kome dati glasove. Ja sam volio uvijek Mići da pomognem. I zato se sad nisam kandidovao, jer bih odnio 5000 glasova Mići. Međutim, pojavi se onaj iz Račanske (Boban Lazić, prim. aut.) , rekao sam mu baksuze jedan vidjećete šta je Mićo bio samo nek prođe još malo. Međutim, nije loš izgleda ni ovaj momak, vidim da se trudi" - kaže za novog gradonačelnika i dodaje da su on i Mićo bili kao dva brata.

BIJELJINA NEKAD I SAD

Nastavlja da priča o Bijeljini prije rata i danas. Na pitanje kako bi Bijeljinu uporedio sa prijeratnim vremenom, odgovara...

- "Sad ću ti reći, ali da napišeš baš ovako kako sam ti rekao".

"I ovi jadni ljudi su protjerani sa svog područja, kao što su protjerani i ovi iz Bijeljine. Ali ako govorim s kim sam se družio, pa u Bijeljini je bilo 35.000 stanovnika, a 28.000 od toga su bili muslimani. I to sve u gradu. Bili su nastavnici, profesori, fudbaleri. Jedini sam ja bio Srbin koji je imao neke firme. I ja sam sa svima njima i danas ostao dobar. Žao mi je što su ljudi koji su došli u Bijeljinu protjerani sa svojih ognjišta, imam ja dosta prijatelja i među njima. Šta ćemo, nismo mi učestvovali u tome, pogotovo ovi mlađi ljudi, ja sam nastojao da budem što normalniji po pitanju toga, jer ipak odrastao sam ja s muslimanima i uvijek sam bio korektan" - objašnjava i predlaže šemu na koji način bi on sredio političku situaciju.

Kaže da bi sve od devedesete godine, počevši od njega samog, ko je god bio u kakvoj stranci, poslao redom u penziju.

"Ne, od 1992. nego od 1990. godine sve u penziju poslati ove matore. Ajmo šetnja. Voz" - uzvikuje i pokazuje prstom.

Dodaje da bi doveo na vlast samo mlađe ljude koji se neće baviti nacionalizmom.

"Poštene mlade ljude, nije bitno šta su, nek su iz inostranstva, muslimani, hrvati nije bitno samo neka dođu da se bave ovim divnim zdravim područjem gdje živimo. Ovako je 15, 20 ljudi pokralo sve. Pa ja znam u Bijeljini sve šta se dešava i šta se radi. U Bijeljini imaš ljudi koji imaju 100, 200 dunuma zemlje i imaju po 10 firmi, niko nema pojma da je to njegovo. Na petnaestom rođaku je sve" - priča Micin.

IMAM SVOJ ŽIVOT, GOLUBOVE, PSE I BUBNJEVE

Za kraj razgovora kaže da je on prezadovoljan i da u životu ne bi ništa uradio drugačije.

"Bogu hvala, sedam - dva, a ne pijem nikakve lijekove, nikad doktoru nisam otišao. Družim se, žao mi je ipak što nema moje generacije, dosta ih je pomrlo. Imam svoj život, svoje golubove, pse i bubnjeve najskuplje na svijetu. Uvijek imam neku zabavu i družim se sa svim generacijama" - kaže za kraj Micin i zaključuje da se svaka diploma može kupiti, ali da ova životna ne može.

"Moramo shvatiti jednu stvar, sve diplome se mogu i kupiti i napraviti, ali ovo iskustvo se samo mora proći. Pet posto je znanje, a 90 posto je praksa, to jeste proći sve. Ja sam prošao sve" - zaključuje stari šmeker i živa legenda ovog grada.

M.E

11°

  • 02:00

    10°C
  • 05:00

    9°C
  • 08:00

    12°C
Oblačno

★ BDBOX oglasi SVI OGLASI