Usidreni bjelosvjetski putnici

Tešo Erić bio je lađar, samotnjak i odvažan čovjek - između dva velika svjetska rata bio je najpoznatiji matroz na rijeci Savi. On je jedini Semberac koji je plovio na "Beloj lađi" - velikom putničom brodu koji je saobraćao od Rače do Beograda između dva velika svjetska rata. Ostali njegovi zemljaci radili su najteže poslove na šlepovima i dokovima bivše račanske luke.

Tešo je na periferiji Rače, blizu bare Saravašnice, imao "kuću na sprat", što je u to vrijeme bila prava rijetkost, zatim kravu Šarulju i veliki krošnjat hrast. Živio je sam, a svakodnevno je čitao beogradsku „Politiku". Njegovi savremenici vele da je na kraju svakog mjeseca pažljivo sve primjerke pročitanih novina vezao u paketić i slagao ih.

Kada je pred Drugi svjetski rat posve sišao s broda, ostao je u blizini račanske luke, u tada veoma uzavreloj varošici nedaleko od ušća rijeke Drine u Savu. Ako nije bio na sidrištu, Tešo je sjedio u hladovini starog hrasta i čitao niovine, koje su mu donosili njegovi prijatelji lađari iz Beograda.

"Ne zna se kada je dobio nadimak Bećarina, ali se zna da „titulu" bećara na rijeci mogu imati samo najodvažniji i najspretniji lađari, oni koji znaju svaki sprud, vir ili zaton na rijeci. Takođe, ne zna se da li još koji matros - riječni brodar imao zvanje bećara" - kaže doktor Milivoje Kićanović, jedan od rijetkih Račana koji se sjeća Teše, ali i vremena kada je ovo, sada ubogo i napušteno mjesto, bilo najglasovitija luka na rijeci Savi.

Pred sami Drugi svjetski rat Tešo je, po običaju, sjedio pod hrastom, a djeca iz Velinog Sela išla su u Raču. Zaneseni pričom, mališani su bez pozdrava prošla pored Bećarine, a takav dječiji nemar - da se ne pozdravi stariji čovjek bio je pravo svetogrđe u tada patrijarhalnoj Semberiji. Ipak, iz grupe prišao mu je dječak Slavko Lukić, pa mu poljubio ruku i nazvao mu Boga. Stari matroz je ocijenio da je to domaćinsko dijete, pa se kasnije sa njegovim ocem Gajom dogovorio da mu zavješta svoje neveliko imanje, a da ga ovaj sahrani i ukleše na spomeniku riječi koje on bude odredio.

Tešo nije dugo živio. Neka esesovska jedinica 1944. godine popalila je Sremsku Raču, a onda prešla Savu, pa je svoj krvavi pir nastavila i na lijevoj obali rijeke. Stanovništvo Rače uspjelo je izbjeći pokolj, ali su esesovci uhapsili Tešu pod njegovim hrastom, zaklali su ga i zakopali, ali ne tako duboko - jer su mu iz zemlje štrčali njegovi dugi brkovi. Esesovci su u njegovom komšiluku uhapsili i neku ženu iz familije Isajilovića, odsjekli su joj dojke i - umjesto njih - postavili dvije glavice crnog luka, pa se onda ponovo vratili u Srem.

Tešinu pogibiju njegovom bratu Miji u Velinom Selu, takođe samotnjaku, "javila" je lađareva krava Šarulja. Životinja se uplašila pokolja, prekinula je štrangu kojom je bila vezana, pa je od Rače pretrčala oko dva kilometra do Mijine kuće. Šarulja prije toga nikada nije bila u Mijinom dvorištu. Velinci su po tome znali da se nešto dogodilo Teši, pa su se odmah, predvođeni njegovim bratom, uputili u Raču. Našli su mrtvog Bećarinu.

Gajo Lukić ispunio je obećanje - sahranio je Tešu u velinskom groblju i na donji dio spomenika uklesao epitaf: "Ovdje leži Tešo Erić, stara lađarina, teška bećarina. Spomenik podiže krava Šarulja.

"Tešini savremenici bili su i ruski emigranti, nevoljnici koji su, bježeći pred revolucionarima, utočište našli u Semberiji. Sredinom prošlog vijeka pored Tešinog groba, na samom ulazu u seosko groblje - Nikita Kuznjecov, u ravnici poznatiji kao "Nikola Rus", sa prijateljem Jovom Adamovićem iz Broca, sahranio je i podigao spomenik zemljaku i sapatniku Ivanu Turkulu. Kada se upokojio i Nikita, Velinci su i njega sahranili pored Ivana i Teše.

Nikolaj Kuznjecov je i u bročanskom groblju podigao spomenik zemljaku iz majčice Rusije Petru Zuljkovu. Dok je bio mlad i zdrav, Nikita je imao piljaru u račanskoj luci. Sve do smrti nosio jedino odjeću po ruskoj kroju - "rubašku", sivu kozačku dolamicu, crne pantalone i uglancane ruske čizme. Ljeti je - vele - nosio prepoznatljivu rusku šapku, a zimi veliku šubaru sa visokim vrhovima na krajevima. Imao je dugu bijelu bradu.

Ivan Turkul - čika Ivan - skupljao je ljekovite trave. Umro je u dubokoj starosti sjedeći na kladama bivšeg Šarića mlina u Brocu.

U Brocu je živio još jedan ruski emigrant - Aleksej Vorobijev, po semberski - Aleksa Rus. Bio je stolar, oženio se Srpkinjom i imao je dvije kćerke. Aleksa Rus u Semberiji ima dosta potomaka, dok su Nikolaj i Ivan - ostali "bjelosvjetski putnici" bez roda i poroda.

Niko ne zna iz koga su dijela Rusije bili ovi čestiti, vrijedni i tihi ljudi. O tome nikada nisu ni pričali. Samovali su i tugovali za prostranim zavičajem. Vjerovatno su bili sa neke velike ruske rijeke - Volge ili Dona - jer su sve do smrti bili na obali rijeke Save koja ih je, nedvojbeno, podsjećala na matušku Rusiju.

Sada su u velinskom groblju „usidreni"- lađar Tešo Bećarina i nevoljnici, prognanici sa ruskih stepa Ivan i Nikita - svjetski putnici.

Mir pepelu njihovom.

Tekst: Tihomir Nestorović